Arhiv tekstova
Šekijevi bubnjevi
Po vlastitom priznanju Zvonimir Vojnić Tunić (rođen 1942.), mnogima poznatiji kao Šeki, u svijet glazbe ušao je potpunom slučajnošću. A za taj ulazak, nakon kojeg više nikada nije izašao, kriv je njegov susjed i veliki prijatelj, a kasnije i jedan od najpoznatijih subotičkih glazbenika svih vremena – Kornelije Bata Kovač. Bilo je to negdje koncem pedesetih godina prošloga stoljeća kada je Kornelije, skupa sa svojom »bandom«, svirao nedjeljni matine od 16 do 19 sati u subotičkoj Gimnaziji. Ali te nedjelje njegov bubnjar István Micsik nije se pojavio na svirki, a publika je već uveliko počela puniti školsku dvoranu. Više nije bilo vremena za oklijevanje. Bata je pozvao svoga prijatelja Šekija na binu, gdje su bili postavljeni bubnjevi, pokazao mu osnovne pokrete nogom, te lijevom i desnom rukom i naglasio mu da sve vrijeme gleda u njega. Kada on kimne glavom onda da krene, a isto tako kada mu dâ drugačiji znak da prestane s udaranjem u bubnjeve.
»Bio je to veliki izazov za mene, ali je nekako, uz muku i znojenje, na koncu vrlo dobro prošao. Naravno, Bata kao već veliki glazbenik slatko se smijao sve vrijeme naše zajedničke svirke i tako kumovao mom ulasku u čarobni svijet glazbe iz kojega, praktično, više nisam ni izašao«, sjeća se Šeki svog nevjerojatnog bubnjarskog krštenja koje se dogodilo prije više od šest i pol desetljeća.
Nakon nesvakidašnjeg glazbenog debija u subotičkoj Gimnaziji povratka više jednostavno nije bilo. Zvonimir počinje s ozbiljnijim slušanjem glazbe i vježbanjem na improviziranom bubnjarskom instrumentu u obiteljskoj kuhinji. Ubrzo su počeli stizati i novi pozivi za svirke, ali je shvatio kako ozbiljnijeg bavljenja glazbom neće biti ukoliko se ne nabavi i adekvatan instrument. Mladi bubnjar pomno se upoznao s potrebnim izgledom svog budućeg »alata« i pri tom istražio sve dostupne mogućnosti, pa je izbor pao na majstora Szebényija koji je imao limarsku radionu u neposrednoj blizini današnjeg hotela Patria. Šeki mu je odnio svoje nacrte, a majstor je napravio njegove prve bubnjeve. No, tu se pojavio jedan posve neplanirani problem. Prvi bubnjarski komplet bio je jako težak i trebala je poprilična snaga i vještina da se transportira od kuće do svirke i naravno natrag. Bilo kako bilo, uspijevao ih je nekako nositi do Gimnazije i Ekonomske škole (danas zgrada škole za gluhonijemu djecu) gdje je sada već imao regularne, stalne angažmane i postupno počeo razvijati bubnjarsko umijeće. Uz brojne svirke zarađivao je i solidan novac za ono vrijeme, prištedio je određenu sumu i odlučio nabaviti mnogo pristojnije i profesionalnije bubnjeve. Saznao je kako u Zagrebu postoji jedan majstor koji pravi tzv. vjerne imitacije pravih bubnjeva, sjeo na vlak i zaputio se k njemu. Sve je dogovorio i nakon dva mjeseca bubnjevi su stigli u Suboticu, a Šeki je konačno imao pravi instrument. I svirao je na njima sve do odlaska na duži glazbenički angažman u inozemstvo. Naravno, profesionalno bavljenje glazbom Zvonimir je svirao u revijalnim bendovima s kojima je nastupao diljem Njemačke. Zahtijevalo je i profesionalni instrument pa je Šeki kupio novi bubnjarski set. Ovoga puta to su bili bubnjevi renomirane marke Ludwig (nalaze se na fotografiji) koji su stajali ondašnjih 4.500 njemačkih maraka što je, po priznanju junaka ove priče, bila vrijednost polovine njegovog tadašnjeg automobila ford. Nakon osam godina glazbene pečalbe Zvonimir Vojnić se odlučio vratiti u Suboticu. Zaposlio se kao ekonomist u špediciji, ali je i dalje ostao vjeran svojim bubnjevima, godinama svirajući u bandi Ivice Bajića na raznim sindikalnim proslavama raznovrsnu glazbu za zabavu. Početkom osamdesetih godina, također povratnik iz Njemačke trubač Karlo Letić (Subotičanima poznatiji kao vlasnik caffe bara Papillon) upitao je Šekija bi li se pridružio sastavu Batton rouge band čiji je repertoar bio inspiriran glazbom iz glasovitog filma Blues brothers. Nastupi ovog sastava i dalje se pamte u memoriji brojnih Subotičana, a ova zanimljiva glazbena storija nastala je zahvaljujući odličnoj memoriji danas 82-godišnjeg Zvonimira Vojnić Tunića.
D. P.
