Arhiv tekstova
Završetak božićne priprave
Došašće se bliži kraju, sve smo bliže radosno iščekivanom Božiću, tako i liturgijski tekstovi više nisu usredotočeni na drugi Kristov dolazak već nas upućuju na njegovo rođenje u Betlehemu. Ipak, što se tiče nastavka naše duhovne priprave, to ne donosi neku veliku promjenu jer za vjernika biti pripravan za duhovni susret s Novorođenim na Božić i s Kristom kada ponovno dođe gotovo je jednako. U oba ta susreta Isus od nas očekuje isto.
Ustrajati do kraja
Četvrta je nedjelja došašća, ostalo je još samo nekoliko dana do Božića. Sve vrste priprema ovih naših zemaljskih za proslavu blagdana su na vrhuncu, kao i uzbuđenje koje ova atmosfera sa sobom nosi. Praznična euforija prepravila nas je u potpunosti. Koliko god se čovjek trudio ne podleći komercijalizaciji Božića, teško odolijeva jer je utjecaj medija i cijelog društva sve snažniji. I dok ono svjetovno ulazi u najljepšu završnicu, duhovno smo sve umorniji. Sve je teže ustajati na zornice, jer je umor sve veći, molitve i odricanja, trud oko svoje promjene, sve nam to teže pada, jer kako vrijeme prolazi osjećamo se iscrpljeni, neki možda odustaju jer od svega što treba učiniti za nadolazeći blagdan nemaju više vremena ni snage. Ipak, ne treba popustiti sada kada je zamor nastupio, na samom pragu susreta s Novorođenim treba dati svoj maksimum. U tome se i ogleda snaga našeg kršćanskog duha kao i ljubav prema Gospodinu: dati mu svoje posljednje atome snage, ustrajati u duhovnosti kada je najteže, dati sve od sebe onda kada mislimo da ne možemo više i da ne ide. To potpuno predanje i ustrajnost u nastojanju oko rada na sebi i približavanja Kristu čini nas sposobnima za prihvaćanje radosti koju donosi slavlje Božića.
Vjera je pokretač svega
Kao što je naš put obraćenja i priprave na početku došašća proistekao iz naše vjere i želje da susretnemo Krista, tako nas ista ta vjera sada drži budnima i ustrajnima oko istog nastojanja. Jer, vjera je izvor naše snage i naše želje da postanemo slični Kristu. Ona nas pokreće u nastojanju da Božić slavimo drukčije od onoga kako svijet nameće, da pripremimo svoja srca kako bi se u njima mogao roditi Krist, a ne da ih ostavimo zatvorena i u tami, kako bismo postigli sve one izvanjske pripreme koje su u velikoj mjeri izgubile dodir s istinskom proslavom Božića.
U ovonedjeljnom Evanđelju susreću se Marija i Elizabeta. U tom susretu Elizabeta prepoznaje svoju rođaku kao majku Gospodinovu. Ona tada govori: »Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!« (Lk 1,45). Vjera je temelj svega. Marija je povjerovala Gospodinu te se potpuno predala u njegove ruke. Tako je Spasitelj došao na ovaj svijet i donio spasenje svim ljudima. Vjera je Mariji donijela mnogo blagoslova, ali joj nije život pretvorila u bajku. Na mnoge je nevolje naišla upravo zbog svoje vjere, ali uvijek je uz sebe imala Gospodinovu pomoć i zaštitu. Njena vjera uzor nam je da ne sustajemo nego da kad je najteže još snažnije vjerujemo. Nijedna nevolja nije znak da nas je Gospodin napustio nego je znak da je tada još više s nama, kao što je bio uz Mariju.
Stoga u ovim danima koji su ostali do Božića nastojmo još snažnije oko svoje priprave, učinimo svoje srce dostojnim stanom za Gospodina. Ne dozvolimo da nas išta u tome poljulja i odvrati nas od želje da se u dubini svoje duše susretnemo sa svojim Spasiteljem. Božić se događa u nama, ako smo za to spremni, a onda od toga dolazi sva ljepota i toplina ovog blagdana koju osjetimo i koju volimo.
