Arhiv tekstova
Pokladni običaji
Nakon božićnih i novogodišnjih praznika i malog odmora slijede pripreme za poklade, za korizmu i korizmeni post. Fotografija u ovotjednom broju potječe iz 50-ih godina prošloga stoljeća u vrijeme obilježavanja poklada u Gibarcu.
Nekada su u Srijemu pripreme za poklade počinjale tjedan dana ranije. Taj je tjedan bio rezerviran za druženje bez fizičkog rada i jahanja konja. Tih se dana dobro jelo. Svaki je dan imao svoje ime i značenje. Sramotni ponedjeljak (sramota je raditi, treba se spremati za mačkare). Ubojiti ili Ubojni utorak (ako radiš toga dana, boljet će te glava cijele godine). Vrtićeva srijeda (ne smije se plesti jer će onog koji plete cijele godine boljeti glava). Debeli ili Zadužni četvrtak (tko radi na taj dan, vječito će biti dužan; zato je bolje dobro jesti, i to kobasice, da svinje budu zdrave). Mišji petak, (ako tog dana koristiš škare, miševi bi mogli hodati po kući i izgristi tkanje). Zaklopita subota (svi su poslovi zaklopiti, posebno za mlade žene, kako bi mogle rađati djecu). Otklopita nedjelja (svi su poslovi otklopiti, ali kako je nedjelja, ništa se ne radi i počinje prvi dan poklada).
»Bilo je ugodno maskirati se u nekoga, ili nešto što nisi, jer se maskirana osoba mogla ponašati kako želi, veseliti se, šaliti se, a da joj nitko ne zamjeri. Na prvi dan poklada većinom su se Gibarčani maskirali u žene, a žene u muškarce. Najčešće bi se dvije djevojke spremile kao mladenci. Ulicom bi prolazili maskirani svatovi sa sviračima koji su udarali u šerpe kuhačama, ili poklopac o poklopac. Na drugi i treći dan poklada, dok su svi nosili narodne nošnje, cure su se povezivale u snaše, da vide kakve će biti kada se udaju. U novije vrijeme kada su se počele nositi haljine, djevojke su oblačile suknje, češljale se i povezivale zlatare. Čak su posuđivale i oblačile narodne nošnje od Slovakinja iz Ljube i od Rusinki iz Bačinaca«, prisjeća se Marija Martinović, gibaračka snaha, rođena Soćanka.
Plesovi su se održavali svaki dan poklada u gibaračkom bircuzu Kod Frice. Tamo su svirali gibarački svirači. Kada je u Gibarcu izgrađen Dom kulture, poslije Drugog svjetskog rata, plesovi su se održavali u Domu. Posljednjeg dana poklada, u 23 sata, sviralo se Šokačko kolo i to je bio posljednji ples. Veselja nije bilo do Uskrsa.
»Domaćice bi na posljednji dan poklada pravile krafne i iskuhavale sudove u kotlu u lugu, da isperu svu masnoću. Nakon toga bi počeo korizmeni post. Domaćin bi zaključao pušnicu i meso se nije jelo do Uskrsa. Hrana bi se kuhala na vrlo malo masti, a često i na vodi. Nekad bi se četvrtkom ipak moglo skuhati suhih rebara i krumpir salata. Domaćice bi mijesile tijesto, jeli su se mliječni proizvodi raznih vrsta, ukiselo kolači i željno se iščekivao Uskrs«, kaže Marija.
Običaji poklada u Gibarcu zadržali su se do sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća sa sve manje sudionika. Za razliku od pokladnih običaja u Gibarcu, u Sotu su bile strašne mačkare prvog dana, a drugog i trećeg dana djevojke bi oblačile suknje svojih majki, posuđene slovačke i rusinske nošnje, povezivale bi se u džege i češljale se djevojački.
»Kada sam imala 18 godina, na drugi dan poklada oblačila bih pliš i bila sam počešljana djevojački. Na treći dan bila sam u svili povezana u mađarsku džegu. Trećeg dana u Sotu je bilo pokladno jahanje i taj običaj se zadržao do sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća. Pokladni običaji najduže su se zadržali u Kukujevcima sve do devedesetih godina, ali nisu bili u izvornom obliku«, kaže na koncu razgovora naša sugovornica.
S. D.
