Arhiv tekstova
Bolje boljima
Danas mi se dogodilo ono što gledamo u filmovima i o čemu slušamo u pričama, ali ne želimo vjerovati da je to istina. Hodala sam po glavnoj ulici Sombora i čula sam neki udarac, kao da je nešto palo. Prvo sam vidjela da ljudi prolaze i okreću se u hodu, a onda sam primijetila da jedan čovjek leži na tlu, a drugi mu je prišao. Bez razmišljanja sam potrčala i kada sam prišla, vidjela sam da se čovjek koji leži na tlu trese. Pitala sam je li netko zvao hitnu pomoć i odmah ih pozvala. Ruke su mi toliko drhtale da sam jedva prstom pritiskala brojeve. Prvo sam u panici pozvala 192 i odmah prekinula, a potom okrenula 194. Koliko je važno znati te brojeve u svakoj situaciji! Djecu u školi često provjeravam znaju li ih. Hitna pomoć me je dosta ispitivala, a ja sam samo željela da dođu odmah. Dok smo ih čekali, čovjek je počeo dolaziti k sebi. Pitala sam ga je li nas čuo i klimnuo je glavom. Malo mi je laknulo. Tada se već skupilo dosta ljudi i svi su gledali. Nekome je palo na pamet da čovjeka treba podići, a ja sam vidjela da na potiljku ima izbočinu veličine skoro teniske loptice. Kada je došao k sebi, rekao nam je da se zove Petar i da je imao epileptički napad, da ima epilepsiju. Razgovarala sam s njim i rekla mu da stiže hitna pomoć. Kada su ga hitni djelatnici odvodili, uzviknula sam mu – sretno, Petre!
Dragi Petre, nadam se da si dobro i da ćeš dugo živjeti, da ćeš imati sreće s epilepsijom i napadima. Nadam se da ih nećeš imati više.
Strašno je vidjeti nemoćnog, bespomoćnog čovjeka kako leži na tlu. Još strašnije od toga je vidjeti ljude koji prolaze pored njega i samo u prolazu bacaju pogled, ne zaustavljajući se. Jednom mi je netko rekao kako te netko može tužiti ako osobi koja padne pružiš neadekvatnu pomoć. Nisam baš sigurna da ljudi prolaze zbog toga i tih spoznaja. Više je to nemanje empatije, više je to odsutnost čovječnosti. Bez obzira na sve rizike, uvijek bih prišla nekome u nevolji, makar da ga u njegovoj bespomoćnosti i svojoj uhvatim za ruku. Pa, ljudi smo.
I tako, bez neke namjere, opet pričam o empatiji i zatičem sebe kako čitam istraživanja o tome u kojim zemljama su ljudi empatičniji, pa u posljednjem ovogodišnjem broju sa svima dijelim saznanja.
Postoji nekoliko istraživanja koja pokušavaju identificirati koje nacije ili kulture pokazuju veći nivo empatije, ali važno je naglasiti da empatija nije nešto što može biti jednostavno izmjereno u globalnom kontekstu, jer se može izražavati na različite načine i u različitim oblicima, ovisno o socijalnim, ekonomskim i kulturnim faktorima. Ipak, postoje neki opći trendovi i zanimljive studije koje istražuju ovu temu.
U jednom globalnom istraživanju, koje su proveli International Journal of Psychology i druge organizacije, empirijski je istraživano kako ljudi u različitim zemljama reagiraju na potrebe drugih. Pokazalo se da su ljudi iz Indije, Meksika i Brazila pokazivali izuzetno visok nivo socijalne empatije, naročito kada je riječ o međuljudskim odnosima i pomoći zajednici. Ove kulture tradicionalno cijene društvenu povezanost i međusobnu pomoć.
Kako se nećemo sada svi preseliti u Meksiko, Indiju ili Brazil, niti tamo slati na edukaciju ove koji u sebi nemaju empatije, želim 2024. godinu privesti kraju, barem kada je pisanje u pitanju, željom da malo više zastanemo i primijetimo svijet oko sebe. Da, koliko već danas, uvidimo što nekome pored nas fali i pomognemo. Nije uvijek materijalno to što nam je potrebno, ponekad će stisak ruke, zagrljaj ili pokoje iskreno pitanje mnogo više pomoći.
Želim nam svima zdravu i empatičnu novu godinu. Neka nas čini boljima, pa će bolje početi i da nam se događa.
Gorana Koporan
