Arhiv tekstova
Slamarska umjetnost i dalje prisutna
Kada govorimo o umjetnosti u tehnici slame u Đurđinu, ime koje nam prvo padne na pamet svakako je ono u liku Marije (Mare) Ivković Ivandekić, jedne od utemeljiteljica slamarstva u spomenutom selu. Uz nju tu je i Kata Rogić, njezina prijateljica iz mladosti s kojom je skupa puno radila, a jedinstveno djelo po kojem će ostati upamćena je Križni put od slame u 14 postaja čiju je izradu počela 1989. godine s teta Katom, a koji je kao stalna izložba postavljen 1997. u đurđinskoj crkvi sv. Josipa Radnika. Ove dvije slamarke nažalost nisu više među nama, do današnjeg dana u ovom mjestu nije zaživjela slamarska sekcija, no radova od slame ima i dalje i to zahvaljujući slamarki Mariji Vidaković, rođenoj Đurđinčanki, koja gotovo već dva desetljeća za svaku đurđinsku Dužijancu izrađuje sliku od slame i perlice za nositelje ove žetvene manifestacije. Njezine slike također, među ostalim, krase i zidove župe sv. Josipa Radnika.
Počeci bavljenja slamarstvom
Slamarstvom se Marija Vidaković, kako kaže, počela baviti sasvim slučajno, i to kada je 1995. godine njen sin Marinko bio bandaš u Đurđinu.
»U to je vrijeme teta Mara Ivković Ivandekić radila slike od slame i za našu župu i za gradsku Dužijancu. Dva tjedna prije naše Dužijance mjesno društvo je otišlo s Kolom na neku turneju i trebalo je sve organizirati, pripremiti sve oko bandaša i bandašice. Uzela sam slamu, s kojom do tada uopće nisam radila, no budući da sam vična ručnim radovima, nekako mi je legla u rukama. Pred sobom sam imala jednu malu perlicu i na temelju nje napravila perlicu za bandaša i bandašicu. To je bilo prvo moje djelo od slame«, započinje priču Marija Vidaković.
Kako ju je ta umjetnost odmah privukla, nabavila je slamu i počela raditi s njom bez da joj je to prije bilo tko pokazao. Vremenom se povezala i s teta Marom, kao i s voditeljicom slamarskog odjela HKPD-a Matija Gubec iz Tavankuta Jozefinom Skenderović koja joj je inače i nećaka.
»Nakon nekog vremena vlč. Lazar Krmpotić je rekao da mu trebaju slike od slame za neke goste koji će mu doći pa je jednu napravila teta Mara a jednu ja. Vremenom se ona povukla, a ja sam nastavila raditi. Tako, kada je 1999. jubilejska godina bila posvećena Bogu Ocu, župnik je tražio od mene da napravim sliku. Na njoj je bila jedna stilska stolica na kojoj sjedi starac i na koljenu drži zemaljsku kuglu. Slike križnog puta koje se nalaze u crkvi Josipa Radnika izradile su teta Mara i teta Kata i za svaku Dužijancu su nošene slike s tog križnog puta. Kasnije, na prijedlog župnika Lazara Novakovića, slike za ovu manifestaciju sam nastavila ja raditi. Dogovorili smo se da u idućih sedam godina tema na slikama bude sedam svetih sakramenata. Tada sam počela ozbiljnije raditi i te su slike ovdje u župi. S tim sam nastavila i kad je došao vlč. Dražen Dulić pa sam napravila tijekom pet godina slike na temu ‘otajstva svjetlosti’. Tako se i s današnjim župnikom Danielom Katačićem svake godine dogovaramo koja će biti tema za sliku na Dužijanci. Radila sam i svetu Malu Tereziju, svetog Josipa, uvijek na temelju nekog crkvenog datuma«, pojašnjava Marija.
Uz rad sa slamom, održavanje župe
U Đurđinu, odnosno u okviru HKPD-a Vladimir Nazor, nažalost nikad nije ozbiljno zaživjela slamarska sekcija.
»Pokušalo se, ali se nije našao nitko tko bi se ozbiljno počeo baviti time. Bile su radionice u školi koje sam vodila, bila je i ove jeseni, više smo sjeckali slamu ali smo počeli raditi i neke čestitke. Dosta je to zahtjevan posao u smislu da ti treba mir, moraš biti strpljiv, precizan, pedantan, a djeca za to baš nemaju strpljenja«, navodi ona.
Marija Vidaković slamom se bavi samostalno, tj. nije članica mjesnog Društva, a u Tavankutu je u nekoliko navrata sudjelovala na kolonijama, kao i kada je bio Svjetski kongres slame u ovom selu. No, zbog daljine i budući da nema auto, prestala je odlaziti.
»Godinama radim slike za Dužijancu u Đurđinu, kao i perlice za veliki i mali par bandaša, bandašica. Svake godine je to moj poklon župi. Radim i za našu župu, kao i za svoju dušu. Bude dosta i narudžbi za poklone za razne prigode, mojih slika ima i u Hrvatskoj, Češkoj, Njemačkoj, Italiji... Osim sakralnih motiva, pravim salaše, razne likove i motive, a evo sad skoro sam napravila grb Hrvatske što sam darovala Hrvatskom domu – Matici u Subotici. Taj grb sam već radila vlč. Draženu Duliću, a napravila sam ga i za dar ckrvi u Đakovu koja se renovira«, kaže ona i dodaje kako, iako ima puno radova, nije imala svoju izložbu jer joj nije važna samopromocija.
»To što sam uradila ostat će iza mene, veliki dio je tu u našoj župi gdje će ostati zabilježeno da sam to ja radila. Djeca su mi u inozemstvu, ja sam u mirovini, i osim što se bavim slamom, dosta sam aktivna u župi. Konkretno, održavam oltarsko rublje – oltarnike, potom sve što je na oltaru, kaležnice, kao i župnikove albe i sve što oblači za mise, sve to perem, peglam i štirkam. Ne radim svakodnevno sa slamom, ali radim dosta. Budući da živim sama, na jednom stolu mi uvijek stoji sve što mi treba za rad. A radit ću ovo sve dok me služi zdravlje, jer puno mi znači, opušta me, a i kvalitetno ispuni vrijeme«, ističe na koncu Marija Vidaković, slamarka iz Đurđina.
I. Petrekanić Sič
