Država bez zemlje
Primijetila sam da me mnogo žustrije inspiriraju loše priče i neka razočaranja u ljude ili je točnije da je u posljednje vrijeme više takvih, pa imam i više razmišljanja na takve teme. Ovog tjedna nisam raspoložena posvetiti pažnju lošim pričama zbog svog bića. Želim mu pružiti njegu i ušuškavanje. U to ime, za početak teksta dijelim nešto što me jako raznježilo koji dan prije Nove godine. Bila sam u jednoj drogeriji i čekala u redu kako bih kupila lijekove za prehladu koja me mučila. Ispred mene je bio jedan beskućnik. Neugledno obučen, s iskidanim rancem i vidljivim odsustvom higijene. U ruci je imao dvije novčanice od tisuću dinara i rekao je da je došao po dioptrijske naočale. Ljubazna zaposlenica ga je pozvala da izabere, ali je on rekao kako nije važno, samo da su jedan i pol. Htio je što prije otići. Međutim, ona mu je prijateljski prišla i pozvala ga da ipak proba i pogleda se u ogledalo. Ne baš rado, više nekako postiđeno, otišao je s njom, a kad je stavio naočale na lice i pogledao se u ogledalo, u čijem se odrazu ubrzo našla i ona nasmijana, razvukao je takav osmijeh na lice da ja to skoro nisam vidjela. Smijali su se zajedno. Okrenuo se prema nama ostalima, kada je krenuo prema kasi da plati izabrano, i podario nam svima radostan osmijeh. Ja sam se rastopila u osmijehu toliko da su mi krenule suze radosnice. Doslovno su tekle tako da sam se i sama zbunila. Izletjela sam iz drogerije bez lijekova, da nitko ne bi pridavao važnost mojim suzama i prekinuo radost koja se u trenutku razvila s lica jednog beogradskog skitnice.
Nevjerojatno je koliko male stvari mogu obilježiti trenutak, dan, dane, kraj godine i početak jedne nove. Zato upravo malim stvarima posvećujem ovotjedno pisanje i vodim nas pravo u najmanju državu na svijetu koja je manja od nogometnog terena i u kojoj živi samo troje ljudi. Dobro, ovdje prvo moram razjasniti da ne bude zabune. Najmanja država na svijetu, priznata, je Vatikan, s površinom od pola kvadratnog kilometra. Dalje, ono što je isto netko mogao čuti je samoproglašena suverena država u Nevadi, koja tvrdi da je u ratu s Njemačkom već 40 godina, iako ima samo 30 stanovnika. Ali, država o kojoj ja želim pisati, jer me impresionira lokacijski prije svega, je jedna »država« koja izaziva znatiželju ljudi. Kneževina Sealand nije priznata država u pravom smislu, već mikronacija – mala teritorijalna tvorevina koja se deklarira kao suverena država, iako nije priznata od međunarodnih tijela.
Sealand je mikronacija koja se nalazi na maloj platformi u Sjevernom moru, oko 12 kilometara od obale Velike Britanije. Ova platforma, poznata kao Roughs Tower, izvorno je bila pomorska vojna platforma koju je britanska vojska izgradila 1942. godine tijekom Drugog svjetskog rata kao obrambenu točku protiv njemačkih napada. Osnovao ju je Peddy Roy Bates 1967. godine i početno je služila za emitiranje piratskih radio signala, što je izazvalo sukobe s rivalskim stanicama, uključujući i incidente s benzinskim bombama. Bates je proglasio Sealand neovisnim, tvrdeći da je izvan britanskih teritorijalnih voda, što mu je omogućilo da stvori svoj suvereni entitet.
Iako je Sealand proglasio neovisnost, britanske vlasti nikada nisu službeno priznale njegov suverenitet. Sealand je stoga nepriznata mikronacija, ali je stekao određenu pažnju i medijsku popularnost. Ova mikronacija ima organiziranu unutrašnju administraciju, izdane vlastite novčanice, putovnice, a postoji i službeni »vladar« i »kraljevska obitelj«. Također, mikronacija ima crvenu, plavu i žutu zastavu, te koristi krunu kao simbol moći.
Sealand nema veliku ekonomiju, no bila je poznata po tome što je nudila prostor za »digitalna prebivališta« ili hosting usluge, a čak su se pojavile i ponude za prodaju »prostornih teritorija« na internetu.
I na kraju, iako je Sealand vrlo mali i nudi ograničene resurse, još uvijek postoje podrška i entuzijasti koji vjeruju u njegovu ideju kao nezavisne mikronacije. Sealand je jedan od najpoznatijih primjera mikronacija koje koriste kreativne i neobične pravne načine kako bi stvorili vlastite entitete van službenih granica.
Gorana Koporan
Foto: www.facebook.com/PrincipalityOfSealand