Arhiv tekstova
Kantautorica i mentorica
Glazbeni put naše sugovornice Ines Bajić iz Subotice započinje još u njenom ranom djetinjstvu, kada su njene odgojiteljice primijetile kako dobro reagira na glazbu. Na njihov nagovor mama ju je odvela na prve sate folklora u HKC Bunjevačko kolo, a sa sedam godina upisuje i osnovnu glazbenu školu. Od tada njen život ispunjen je gotovo isključivo glazbom, koja je nešto, kako sama kaže, što je pokreće i svakodnevno ispunjava.
»Prvi nastup je bio sigurno već negdje u vrtiću ili predškolskom. Bila sam baš mala, jedno tri ili četiri godine, kada sam krenula na folklor i išla sam do devete godine. Tako je nekako sve počelo. Sa sedam godina upisala sam glazbenu školu i onda nisam više stizala jedno i drugo, inače sam upisala tamburicu. Kao i svako dijete, htjela sam svirati klavir, ali više nije bilo mjesta za upis. Potom, htjela sam upisati gitaru, ali je na tom saslušanju bila Mira Temunović i ona me je nagovorila da upišem tamburu. Pomoglo je i to što je pola mog odjeljenja u Matku išlo na tamburu. Uglavnom, završila sam tamburu u klasi Sonje Berta. Pored sviranja, pjevala sam u jednom zboru, a tada sam počela pjevati i u Prorocima«, priča Ines Bajić.
Klavir, gitara i tambura
Iako ju je, kada je došao trenutak za upis srednje škole, više privlačila jazz glazba i jazz pjevanje, igrom sudbine tamburica je ostala njezin glavni instrument. Upravo ju je taj izbor i natjerao da otkrije tradicijsko pjevanje.
»Nakon osnovne, jedino što mi je bilo u glavi je srednja glazbena – ništa drugo nisam htjela. Generalno sam težila ka nekom stranom, jazz prizvuku, bila mi je velika želja upisati jazz pjevanje. Na kraju, nije bilo ništa od toga, te sam nastavila s tamburom jer mi je već bila dobro poznata, ali sam uvijek više voljela pjevati nego svirati. Tako sam usporedo kod Tamare Štricki krenula na tradicijsko pjevanje. Ona me je zainteresirala za cijelu tu granu muzikologije i bilo mi je baš zanimljivo. Dopuštala mi je da prisustvujem i na predavanjima za starije učenike. Povučena svim tim upisala sam etnomuzikologiju na Akademiji umjetnosti u Novom Sadu. U biti, očekivala sam više od fakulteta, u srednoj sam imala divna iskustva i što se tiče Tamare, ali i ostalih profesora. Fakultet nije bio onakav kakav sam očekivala da će biti, te sam se vratila u Suboticu i zaposlila sam se u Tehnomaniji«, kaže naša sugovornica.
Period srednje škole je, kako kaže, bio baš intezivan. Bio je to i period kada je otkrila i mnogo nove glazbe. Prema njenim riječima, od jutra do mraka bila je u školi, usporedno je svirala u dva orkestra, ali je i pjevala jazz obrade u kafiću.
»Doista, kada se sjetim tog perioda srednje škole, u sjećanju su mi samo nastupi, stalno nastupi. Svirala sam u HGU-u Festival bunjevački pisama i u Subotičkom tamburaškom orkestru. Ne znam koji bih nastup izdvojila. Prvi nastup mi je bio na ‘dječjem’ festivalu bunjevački pisama i to mi je prvi solo nastup. Kasnije sam nastupila i na ‘velikom’ festivalu i tada sam dobila nagradu za najbolju debitanticu. Dok sam završavala niže razrede, kod profesorice Tamare išla sam na pjevačku sekciju gdje su mogli dolaziti i ljudi sa strane koji nisu nužno išli u glazbenu školu. Ta grupa se zvala Zlatovez i to mi je također bilo lijepo i dragocjeno iskustvo. Tu sam naučila pjevati drugi glas. U suštini, u tradicionalnom pjevanju postoje tri načina pjevanja – može biti na glas, može biti na bas ili hibrid koji je nešto između ta dva. Postoji starija i novija tradicija – u Vojvodini se često prakticira ta ‘novija’ glazbena tradicija, dok se ona ‘starija’ više veže za neke južne krajeve. Tamo sam naučila mnogo toga, znanje koje sam tamo stekla mnogo mi je pomoglo kasnije kada je došao red da ja nekoga podučavam«, prisjeća se Bajić.
Prvi uspjeh kao kantautorica
Negdje u cijelom tom vrtlogu obaveza i nastupa samostalno je vježbala gitaru i počela je pisati svoje prve pjesme.
»Mama mi je kupila gitaru kada sam imala 12 godina. Počela sam pisati pjesme na engleskom, tek kasnije sam se oprobala na materinjem jeziku. Ne sjećam se točno koja je to bila godina, čini mi se kako sam bila treći srednje kada je bilo organizirano Veče kantautora u klubu Mladost, tamo sam debitirala sa svojim materijalom, otpjevala sam dvije-tri svoje pjesme na engleskom jeziku. Uvijek sam slušala mnogo strane glazbe, kada sam bila mala, recimo Adele mi je bila jako moćna, a u srednjoj su me počeli privlačiti i alternativniji glazbeni pravci. Bilo mi je teško početi pisati na materinskom jeziku. Općenito, pisanje teksta mi teže pada nego osmišljavanje neke nove melodije. Često mi se prvo javi neki refren koji onda ponavljam u glavi i pokušavam oko toga napraviti glazbu i ostatak teksta«, priča sugovornica.
Ines je imala prigodu odmjeriti svoje talente s drugim kantautorima na jednom novosadskom festivalu prije nekoliko godina. Otišla je na festival, kako kaže, radi reda, ali na kraju sačekalo ju je ugodno iznenađenje.
»Sa svojom prvom autorskom pjesmom na srpskom prijavila sam se na Omladinski kantautorski festival u Novom Sadu. Nažalost, te godine je bio online jer je bio održan tijekom korone. U žiriju je bilo, ako se ne varam, petero članova među kojima su bili i poznati glazbenici poput Marchela, Nine Romić i Olivere Popović. Svi su se prijavili s gotovim pjesmama snimljenim u studiju, dok sam ja poslala pjesmu koju sam snimila s drugarom na diktafonu. Pjesma je bila na srpskom, ali je imala naslov na engleskom – Blue. Sjećam se prozivanja pobjednika, pjesme koje su se našle na trećem i drugom mjestu su bile baš dobre i ‘full’ odrađene do tančina, ali na moje veliko iznenađenje, prozvali su moje ime kada je došlo vrijeme da objave pobjednika. Njima se zapravo baš to svidjelo što je snimljeno na takav način, čini mi se kako me je baš Marchelo pohvalio i rekao kako se zbog te sirove snimke baš osjetila emocija pjesme. Nisam uopće išta očekivala, prijavila sam se samo da bih sudjelovala, ali eto ja sam pobijedila, dobila sam i neki novac za to. To je bio prvi put da sam dobila nešto. U sklopu nagrade imala sam gostovanje u Jutarnjem programu RTS-a gdje sam izvela svoju pjesmu, a također mi je bilo osigurano snimanje te i još jedne pjesme u pravom studiju«, kaže Bajić.
Druga pjesma još uvijek nije gotova, ali Ines kaže kako nije odustala od ideje da je jednog dana dovrši.
»Nekako je sve stalo kada sam se vratila u Suboticu. Voljela bih da se vratim i posvetim tome ozbiljnije, nedavno sam završila kostur još jedne pjesme recimo. Posljednji nastup gdje sam izvodila svoje autorske pjesme mi je bio na Književnom salonu u Matici« istakla je ona.
Ponosna na svoje Prelje
Negdje 2021. godine na poziv Senke Tešić (djev. Horvat) prihvatila je da dođe u Bunjevačko kolo držati pjevanje. Kako se prisjeća, u tom trenutku pored posla u Tehnomaniji nije radila ništa vezano za glazbu i osjetila je kako joj bavljenje nekim vidom glazbe nedostaje.
»Međutim, uvijek sam govorila kako nikad neću predavati, nisam mogla sebe zamisliti kao predavača, mislim da baš moraš voljeti prenositi znanje. Jednostavno, više sam voljela biti izvođač i nisam znala kako ću se snaći u tome, ali odlučila sam pokušati. Bila sam jako uplašena kada sam došla, bila sam samo malo starija od folkloraša kada sam došla, nisam znala hoće li me prihvatiti kao neki autoritet. Znala sam da sam ja tamo da ih naučim pjevati, ali nisam znala kako pristupiti svemu tome, ali sam nekako u hodu sve pohvatala. Tu se vraćam na onu priču s Tamarom i Zlatovezom, to iskustvo mi je jako dobro došlo. Uvijek gledam da djeca uživaju u tome, s početka je bilo malo ustezanja, ali čini mi se kako su sada svi prihvatili kako je bolje kada se i pjeva na nastupu, kada nije samo ples. Generalno, taj posao u Kolu uopće ni ne promatram kao posao, to je nešto što me ispunjava«, priča sugovornica.
U sklopu Bunjevačkog kola Ines vodi žensku pjevačku skupinu Prelje koje su postale standardna točka na nastupima Kola, ali ponekad nastupaju i samostalno. Kako kaže, ponosna je na svoje Prelje i misli kako ih publika odlično prihvaća gdje god nastupali.
»Većina cura iz Prelja ne ide u glazbenu školu, ali su stvarno talentirane, imaju sluha i ne samo to, imaju puno volje i jako se trude. Pripremamo uglavnom tradicionalne bunjevačke pjesme, ali i pjesme iz regije. Nedavno smo pripremali jednu makedonsku pjesmu i njima se to jako svidjelo. Najčešće im se dopadne kada radimo nešto novo i što ‘odudara’ od našeg standardnog repertoara. Voljela bih kada bismo radili možda više takvih pjesama s nepravilnim ritmovima jer je to nešto što im se sviđa i nije im dosadno. Imali smo nedavno nastupe u Somboru i Nišu, recimo, to je sve odlično prošlo«, kaže Ines Bajić.
I. B.
