Arhiv tekstova
Svi smo udovi jednoga tijela
Čovjek je često, čak i nesvjesno, sklon gledati s visoka druge ljude, podcijeniti ih i omalovažiti. No, smije li jedan kršćanin s visoka gledati drugoga? Po kojim kriterijima mjerimo tko je od koga vrjedniji? A po kojim kriterijima Bog na nas gleda? Zapitamo li se ikada to, osobito u svojim kršćanskim zajednicama? Svi smo djeca jednog Boga, svi jednako otkupljeni Kristovom krvlju.
Različiti, a jednako vrijedni
Pavao je, čitali smo prošle nedjelje, poslanicom upozorio zajednicu u Korintu da kakav god dar da netko ima, jednako je vrijedan i koristan, jer svi darovi dolaze od Boga. Također, niti jedan dar nije vrjedniji od drugog, te je svatko od Boga nešto primio što u zajednici može upotrijebiti. Ove nedjelje Pavao nastavlja poučavati u istom tonu. On u nastavku poslanice upućene Korinćanima uspoređuje Crkvu s tijelom kojemu smo svi mi, vjernici, udovi. »Kao što je tijelo jedno te ima mnogo udova, a svi udovi tijela iako mnogi, jedno su tijelo – tako i Krist. Ta u jednom Duhu svi smo u jedno tijelo kršteni, bilo Židovi, bilo Grci, bilo robovi, bilo slobodni. I svi smo jednim Duhom napojeni« (1Kor 12,12-13). Dakle, svi vjernici, svi kršteni, svi su u Kristu jedno kao što su udovi u tijelu. To jedinstvo započinje našim krštenjem. No, to nije jedinstvo u kome smo svi isti, nego smo svi u svojim različitostima dio Crkve, kao što različiti udovi čine jedno tijelo. A u svakom djeluje jedan isti Duh, koji, kao što Pavao govori i prošle nedjelje, u svakom prema njegovim sposobnostima i okolnostima, djeluje drukčije.
Različitost darova i funkcija nije povod za rivalstvo i sukobe, naprotiv, povod je za veće jedinstvo unutar zajednice. A zajednica smo samo ako smo zajedno jer »ni tijelo nije jedan ud, nego mnogi« (1Kor 12,14). Svatko je jednako vrijedan i jednako potreban, jer sve funkcije i svi darovi koje Bog daruje, daruje ih zato što su potrebni i važni unutar njegova naroda, Crkve. A što je najvažnije, sve funkcije unutar zajednice Bog raspoređuje, od njega dolazi sve ono što jesmo, ne od naših zasluga. Zato nema mjesta za oholost i nadmenost, ne možemo se smatrati vrjednijima od drugih i potrebnijima. Naša viša funkcija ili veći dar samo je naša veća odgovornost i obveza, ali ne i veća čast. Zato ne dopustimo sebi da nas zavede ovozemaljski pogled na položaje i funkcije, u Božjoj perspektivi to nije važno, a takav pogled samo će nas učiniti oholima i lošima prema svojoj braći, koji su udovi istoga tijela kao i mi.
Potrebno je zajedništvo
Slika crkve kao tijela vrijedna je i potrebno je često na nju podsjećati. Mi u svojim zajednicama zaboravljamo da je svatko od nas jednako vrijedan. Često se sukobljavamo oko funkcija, oko zaduženja, oko mjesta za sjedenje… Često gledamo jedni druge s visine, osobito kada nam se priključi netko novi. Ne prihvaćamo nove kao sebi ravne, pitamo se gdje je do sada bio, kako je do sada živio, smatramo ga manje vrijednim od onih koji su duže tu.
Svi, i novopridošli i oni koji su tu oduvijek, udovi smo jednog tijela, u svakom djeluju isti Duh i svatko svojim darom može učiniti mnogo dobrog za zajednicu. Bog o svima nama jednako brine i ljubi nas sve istom ljubavlju. Zato se i mi jedni prema drugima trebamo odnositi s ljubavlju i uvažavanjem. U zajednicama treba vladati zajedništvo, jer svi smo udovi jednog tijela kojemu je glava Krist. Stoga mijenjajmo svoje zajednice, potrudimo se dati svoj doprinos zajedništvu koje treba biti vidljivo i trajno.
