Arhiv tekstova
Dida Loca u Venecije
Kad počnu padati prve pahulje, neminovno se sjetim osobe s ove fotografije. Urezao mi se u pamćenje i redovito izaziva smiješak. Ne, nije on znanstvenik, nije spisatelj, ni glazbenik, niti poznati humanitarac…
On je Marko Vidaković, Locin (1908. – 1999.) iz Sonte, osobno bih rekla iz obitelji dobričina. Svi su bili nekako opušteni, tihi, ne pretjerano rječiti ali ono što su izrekli (često s izvjesnom dozom humora) ili učinili ostajalo je čvrsto u sugovorniku. Dida Loca je bio poljodjelac. Imao je nešto zemlje, vatrena (drvena) kola, a kasnije špediter u koje je u početku prezao svoju kobilu Belu. Ubrzo je Bela dobila ždrijebe kome su dali ime Mali koji je u dogledno vrijeme zajedno s majkom bio u svim poslovima.
Djeca, u koje ubrajam i sebe, iz njegovog ali i iz ostalih sokaka, pa skoro i iz polovice sela zvala su ga dida Loca. Kada nije bio na njivama, prevozio je mnogim obiteljima sve što im je bilo potrebno, i to uz simboličnu naknadu. Ako je netko bio jako siromašan, odradio mu je bez naknade. Kad bi se dotični usprotivio, nerado ga je primao u društvo da možda donesu nešto iz polja kao što je mišlinger, sijeno, povrće s njive i sl. Razmišljajući sada u velikom odmaku od sedamdesetak godina, rekla bih da je bio »anđeo« za sirotinju.
Kud god je išao pratila ga je grupa djece trčeći za njegovim kolima i konjima vičući za njim: »Dida Loco, možemo u šaraglje?«. Dida Loca nije umio reći ne, jedino, kad je bio prepun tovarom, dida je odgovarao: »Ko se može pripet na šaraglje«. Naravno, nismo odustajali »pripeti se« za stražnji dio kola, pripijeni jedno uz drugo, trpjeli smo guranje i sudaranje vozeći se izvjesno vrijeme, a onda su prvo ispadali najslabiji po putu u prašinu, a do kraja sela i ostali.
A kad padne prvi snijeg! Prezao je velike sanke (sone) i kretao u polje po kukuruzovinu (hranu i prostirku za marvu). Uvelike smo se raspitivali kada će dida Loca u polje, pa ma bili gladni i žedni uskakali smo u saone, jer u polju se mogla zahvatiti gruda snijega, sabiti i lizati dok ne utoliš glad i žeđ. »Višak osoblja« poispadao je putom, ali bez ljutnje, samo je po koja suza skliznula na vrh nosa i tu se i smrznula s onim drugim.
Ljubav prema djeci odavno je rođena. Dida Loca je izgubio trinaestogodišnjeg sina koji se ubo na trinu od konoplje. Umro je od tetanusa. Nakon nekoliko godina umrla mu je mlada supruga ostavivši kćerkicu od 5-6 godina.
U to vrijeme se mnogo umiralo. Samci nisu mogli opstati sami. Radilo se skoro sve u dvoje, pa se tako i dida Loca nakon pristojnog vremena žalovanja ponovno oženio za udovicu s dvije kćeri od pet i sedam godina. Djeca su odrastala uz mnogo požrtvovnosti roditelja i rodbine. Najmlađa kćer Ruža kada se udala, s bračnim drugom odselila je u Kopar, zaposlila se i dobila kćerkicu Suzanu. Mnogo su dolazili u Sontu kao i sva dida Locina djeca. Suzana, odrasla u daleko civiliziranijem svijetu, bila je zadivljena ruralnim načinom života i prirode u Sonti, pa je i kao odrasla osoba često navraćala u Sontu kod očevih i materinih roditelja. Ona od sviju dragih osoba dida Locu izdvaja i danas i čuva i ovu fotografiju među ostalim kao i uspomene na njega. Dida Locinu kuću je renovirala i često navraća u nju.
Kao djevojčica je nagovorila roditelje da povedu dida Locu u Kopar i u Veneciju, kad je, je li, već tu. Dida Loca je tada, 1977., prvi put vidio more, a tek Venecija mu se činila nestvarna i čudesna. Čamci, gondole i palače kao da su izrastali iz vode. Bilo mu je nezamislivo kako žive ljudi u sred velike vode. Bio je to doživljaj nebrojeno puta ispričan i prepričavan na prelima, u vinogradima i pudarini, u hladovini duda ili oraha, dok se ručalo u vrijeme kopanja kukuruza i repe ili u žetvi pšenice. Netko bi samo rekao: »De, dida Loco, ’nu tvoju ka’ si bijo Venecije«.
Ruža Silađev
