Arhiv tekstova
Korčule
U Monoštoru se od davnih dana, a sigurno od početka dvadesetog stoljeća, klizaljka nazivala korčulom a klizanje korčulanjem. Sedamdesetdevetogodišnji Petar Pašić sačuvao je primjerak korčula iz svoje mladosti. Kako kaže, postojale su dvije vrste korčula. Jedna je ona koje se pričvršćuju kanapom na obuću, a druge su bile kao klompe, i na jedne i na druge umjetala se drot-žica na donji dio. Korčule s jednim drotom koristio je iskusan i vješt korčulaš, a kada su se umjetala dva paralelno stavljena drota to je značilo da korčule nosi manje iskusan i vješt korčulaš.
»Ove moje korčule napravio je moj otac, ne mogo točno kazati kad, bilo je to pedesetih godina prošlog stoljeća. Zime nekada nisu bile tople kao danas. Trajale su dugo, bile su s mnogo snijega i veoma hladne te su brojne vode u okolici sela bile zaleđene. Sve su to bili prostori gdje su se djeca i mladež tijekom zime korčulala, igrala hokej, sonala ili šklijala. Gdje god da se otišlo na korčulanje, na Dunav, na Brzu, Propastu, Jamu ili Paljenik bilo je mnoštvo mladih«, s radošću priča čika Pera.
Stipan Brdar, kome je 81 godina, živi od rođenja u Podunavu, dijelu sela uz nekad rijeku Dunav, a danas Dunavac koji je sada dio Vodoprivednog sistema DTD. Kaže da je on uvijek išao na korčulanje na Dunav te da su oni imućniji obično od klompi umetanjem drota pravili korčule, a oni koji nisu mogli imati klompe sami su pravili korčule.
»Da bi bio ravnopavan kada se igra hokej, trebale su ti korčule u bilo kom obliku. Mnogi su koristili i cucu (štap koji na kraju ima pričvršćen zašiljen metalni vrh) kojom bi se stalno ili povremeno odgurivali od zaleđene površine«, kaže Brdar.
Nije prepreka bila ni kada snijeg napada na zaleđeni Dunav. Skupili bi se Podunavci i svi koji se vole korčulati, uzeli metle u ruke te očistili dio zaleđene površine od snijega.
Marko Čizmar spominje da je naučio praviti korčule. S ponosom kaže da je s malo običnog alata sam napravio korčule.
»Crvena vrba je najbolji materijal za korčule«, kaže sedamdesetosmogodišnji Čizmar.
Korčulanje je dugo bilo samo za mušku djecu.
»Dok sam ja bila djevojka, ženska djeca i djevojke nisu išle na korčulanje. One su se šklijale na ledu, vukle jedna drugu na saonicama ili se spuštale saonicama ili na džakovima sa benta (nasipa) na led«, prisjeća se osamdesettrogodišnja Katica Šeremešić.
Zimsko vrijeme nekada je bilo vrlo živo na zaleđenim vodama oko Monoštora. Isto se tako može reći da danas u Monoštoru korčule nisu više u upotrebi u obliku u kojem smo naprijed opisali, a nema ni korčulanja jer su uveliko nestale hladne zime i zalađene vode.
Ž. Š.
