Arhiv tekstova
Iz prvog broja Hrvatske riječi
Održana konstitutivna sjednica Hrvatskog nacionalnog vijeća
Početak konstitutivne sjednice Hrvatskog nacionalnog vijeća, kojom je 25. siječnja predsjedavao najstariji vijećnik Josip Gabrić, bio je jedini trenutak jedinstva nazočnih vijećnika, osobito dok su svi uglas polagali prisegu. Sve poslije toga bilo je u znaku neslaganja i netrpeljivosti do te mjere da je 14 vijećnika napustilo skup. Točka spora bilo je utvrđivanje dnevnog reda, odnosno rasprava o statutu.
...
Budući da se, po tko zna koji put kompromis nije mogao naći, na glasovanje je predsjedavajući stavio prijedlog o formiranju Statutarne komisije. Kako prijedlog nije prošao, 14 vijećnika DSHV-a (od 15 nazočnih) napustilo je skup. Preostali vijećnici su, uz iskazano žaljenje zbog nastalih okolnosti, nastavili rad i usvojili Statut HNV-a, izabrali za predsjednika mr. Josipa Ivanovića, a za tajnika Ladislava Suknovića, te donijeli odluku o pristupanju registriranju. Na kraju dvosatnog sastanka nazočnim vijećnicima obratio se novoimenovani predsjednik mr. Josip Ivanović koji je istaknuo da će se zalagati za integraciju na više razina, počevši od onih unutar HNV-a i hrvatske zajednice, do integracije ove manjinske zajednice u državi u kojoj živi. (Dušica Dulić)
Podvizi novih gospodara
...Ako je do skora Milošević bio srpska sudbina, čak božja kazna za sve one koji su godinama “s đavolom tikve sadili”, što onda reći o autorima “nove srbijanske demokracije”, Koštunici i Đinđiću? Po čemu ih razlikovati od svog dojučerašnjeg učitelja i mentora, sada glavnog sheveningenskog stanara? Šereti bi rekli da je utjeha ovdašnjem tranzicijsko sluđenom građanstvu što vjeruje da se, kako god bilo, Milošević ne može ponoviti. Bar ne u obliku preduge autoritarne, čak apsolutističke vladavine, nekih novih “nacionalnih, oslobodilačkih ratova”, još jednog uzdizanja u “neprikosnovene nebeske visine.”
Koliko je ta nada utemeljena na procjeni da su i Đinđić i Koštunica, pa s njima i (Velja) Ilić, Čović, Pelević (Šešelj i Mićunović su vječiti), prolazna pojava na putu k obećanom kapitalističkom prosperitetu, toliko je obeshrabrena činjenicom da nema toga što ovdašnje plemenske (stranačke) poglavice neće priložiti na oltar svojih nepopravljivo bolesnih ambicija kao žrtvu.
Izostalo je distanciranje od jedne katastrofalne politike, lustracija je postala predmet ruganja, a sve je to, na kraju, krunisano olako datim obećanjem da ćemo se s mafijom, ratnim profiterima, lopovima, ostacima bivšeg režima razračunati čim Srbija uplovi u mirne rajske vode nekih novih “brzih pruga”, “koridora 10, 11, 12...”, ekonomskog i socijalnog blagostanja. I kad ih, logično, prepoznamo.
Da ne živimo u Srbiji, pa da im povjerujemo... (Ivan Torov, komentator Politike)
