Arhiv tekstova
Razlika između zemaljskog i nebeskog
Čovjekovo tijelo je propadljivo, ali to ne znači da cijeli čovjek propada, jer je stvoren na sliku Božju, darovana mu je besmrtna duša. Ipak, po prvom čovjeku, Adamu, grijeh ulazi u svijet, a s njim i smrt. Tako čovjekovo tijelo umire i vraća se u prah zemaljski, od kojega je stvoreno, a što će biti s dušom ovisi o njegovom opredjeljenju za ovoga života. Dakle, kao što se brine oko svoga tijela i nastoji činiti ono što tijelu godi i produžava njegov vijek tako čovjek svojim načinom života i svojim izborima treba voditi brigu i o svojoj duši, jer mu vječnost od toga ovisi, od onoga trenutka kada tijelu dođe kraj. Ali, uvijek je opasnost da propadljivo tijelo stavimo ispred vječne duše, da naslijeđe grješnog Adama stavimo ispred naslijeđa nebeskog Krista.
Adam i Krist
Pavao piše Korinćanima: »Prvi je čovjek od zemlje, zemljan; drugi čovjek – s neba. Kakav je zemljani takvi su i zemljani, a kakav je nebeski takvi su i nebeski« (1Kor 15,47-48). Prvi čovjek, Adam sačinjen je od praha zemaljskog, jednostavno rečeno od zemlje. Zemlja je njegovo porijeklo. Suprotnost starom Adamu je novi, a to je Krist. Njegovo porijeklo je nebo. Adam je kao model za sve one koji dolaze nakon njega. Kakva je njegova priroda, takva je i njihova. To uključuje čitav ljudski rod, tako da su svi ljudi zemljani. No, nasuprot njima stoji onaj koji je nebeski, Gospodin koji je došao s neba, koji također ima svoje koji su nebeski. Pavao ne želi reći da nisu svi ljudi zemljani. Svi imamo tijelo sačinjeno od praha zemaljskog, koje je samim tim propadljivo, kao i sve druge zemaljske stvari. Ali, kršćani su, zahvaljujući svom odnosu s Kristom, istovremeno i nebeski. Posljedice toga ne zahvaćaju samo ovozemaljski život, nego se protežu još i više na život koji dolazi poslije. Kristov narod će tada biti poput njega. Njegovo uskrsnuće pokazuje nam kakav će biti život vjernika u novom svijetu, u koji će ući svojim uskrsnućem.
Nema srednjeg puta
U prvim vremenima kršćani su bez dvojbe prianjali uz Krista i svojim životom svjedočili svoju vjeru. Moderni vjernici sve manje su takvi. Ali da bi kršćani bili nebeski poput Krista, njihov život mora biti istinski odraz vjere u kojoj su kršteni i koju ispovijedaju. Posljednjih desetljeća u svijetu raste broj nominalnih kršćana, kao i onih koji prakticiraju kršćanstvo, ali selektivno pristupaju Kristovu nauku iz različitih razloga. U vrijeme kada je Pavao pisao poslanicu Korinćanima bilo je isto tako teško nasljedovati Krista, odbaciti starog sebe i prigrliti promjene na koje Gospodin poziva. I tada su kršćani etiketirani kao čudni, konzervativni, drukčiji. Ali, tada nisu bili samo od društva odbačeni, već progonjeni, zatvarani, mučeni i ubijani zbog svoje vjere. Ipak, oni su birali ostati nebeski, ostati vjerni Kristu, jer su čvrsto vjerovali u uskrsnuće i da je to nagrada za njihovu ustrajnost i vjernost Gospodinu. Oni su o uskrsnuću razmišljali često i oko te vjere oblikovali ovozemaljski život.
Danas kao da blijedi misao o uskrsnuću, kao da onaj tko se smatra vjernikom zaboravlja vjerovati u temeljnu istinu svoje vjere. Želi biti Kristov i nebeski, ali se istovremeno želi suobličiti svijetu, a na taj način ostaje zemaljski. Ne može se ići nekim srednjim putem, biti i Kristov i zemaljski, ne može se od prilike do prilike pripadati Kristu. Vjera je temeljno opredjeljenje za Boga, u svakoj situaciji, na svakom mjestu, uvijek. Po njoj postajemo slični svome Gospodinu, na što smo pozvani.
