Arhiv tekstova
Neokrunjeni seljački kralj
Mnogo prije nego li je posljednjih dana protekle godine vandalski srušen i oskrnavljen kip Matije Gupca u Tavankutu, čak dva puta u jednom tjednu, a čak sedam puta od kako je bista na tome mjestu postavljena, došli smo na zamisao kako bi valjalo mnogim građanima, iz mlađe ali i starije populacije, i to kako hrvatskog nacionalnog korpusa tako i drugima, pojasniti zašto je ta ličnost toliko značajna za povijest Hrvata, ali i svih naroda koji su naseljavali ove prostore, za opću kulturu i poznavanje europske i svjetske povijesne baštine. Tim prije što je nepoznavanje likova iz naše povijesti vrlo česta pojava. Recimo, na jednoj od subotičkih lokalnih TV-stanica ne tako davno, sredinom minule godine, u vijestima je mlada spikerica najavila književnu večer istaknutog subotičkog multimedijalnog umjetnika, konkretno, predstavljanje nove zbirke pjesama čovjeka koji se zove Matija Molcer. Sve bi bilo u najboljem redu, da ona nije u popodnevnoj informativnoj emisiji tu večer najavila kao – »promociju nove knjige Matije Gupca (sic!)«. Posve se isto dogodilo i u večernjim vijestima, te nanovo u onima u ponoć. Nije se radilo, dakle, ni o kakvome »lapsusu linguae«, već o potpunom nepoznavanju povijesti i nedostatku kulturne naobrazbe.
LIK I DJELO: Ne bismo, hic et nunc, sada pravili digresije, te ulazili u razloge tome, leže li oni u katastrofalnom stanju naše prosvjete, konkretno kadra koji je čini, ili u stanju duha današnje mladeži, koju kao da ništa osim »Pink-kulture«, te filozofije palanačkog »jet-seta« i svjetonazora tipa »panem et circenses« ne zanima, već bismo se malo podrobnije pozabavili likom i djelom nesretnoga mučenika Matije Gupca, istinskoga »Spartaka hrvatskih kmetova«, jednim bitnim dijelom hrvatske, i (srednje) europske, pa i svjetske povijesti i opće kulturne prosvjećenosti. Tim prije što je sljedećeg dana krivica za »omašku« prebačena na urednika vijesti, koji ju je prebacio, opet, na glavnog urednika programa, ali je pritom najtužnije u cijeloj priči što na koncu nitko, baš nitko, nije shvatio u čemu je propust »nedužne« spikerice. Što nitko pojma nije imao (niti ga, na žalost, uvjereni smo, do danas ima) tko je bio Matija Gubec, o kome je, spomenimo samo i to, svojedobno napisana glasovita knjiga Augusta Šenoe »Seljačka buna«, snimljen i sjajan dugometražni, cjelovečernji film, i skladana rock-opera Karla Metikoša i Ivice Krajača, »Gubec-beg«. Čisto da se ne poteže argument kako Gubec nije prezentiran i konzumentima tzv. »pop(ularne) – kulture«…Tko je, dakle, bio Matija Gubec?
OD AMBROZA DO »KRALJA MATIJE«: Matija Gubec je kršten pravim imenom Ambroz i bio je vođa hrvatske seljačke bune koja se zbila 1573. godine. Rođen je u selu Hižakovcu u Hrvatskom zagorju, oko 1548. godine (historijski podaci variraju), a pogubljen je u Zagrebu 15. veljače, 1573. godine.
Ime Matija, po kome je ponajvećma znan, prvi spominje ugledni mađarski povjesničar i kroničar toga doba Miklos Istvánffy, no uopće nije isključeno da je legenda o »doborome kralju Matiji« spojena s onom istinitom o seljačkome »kralju« Gupcu, te je tako ime Ambroz zamijenjeno imenom Matija. Summa summarum, uvriježeno je spominjanje imena Matija uz prezime Gubec, premda povijesna faktografija češće spominje Ambroza Gupca. Dakle, Matija je Gubec, istinskim imenom Ambroz, bio vođom seljačke bune 1573. godine, i kao takav slavljen je i u hrvatskoj, i u jugoslavenskoj, i u eropskoj, pa i u svjetskoj povijesti.
Pobunjeni su hrvatski (i dijelom slovenski) kmetovi, kojima je ulio svijest da traže svoje »pravice«, umjeli cijeniti njegove izvanredne organizacijske i rukovoditeljske, te strateške sposobnosti i izabrali ga za suca s M. Pasancem i M. Mogaićem. Na žalost, Gubec nije uspio široku bunu i vojnički povezati, pa su feudalci odnijeli niz prethodnih pobjeda nad seljačkim odredima.
TRAGIČNI KRAJ BUNE: Ambroz Gubec se spominje u selu Hižakovcu na stubičkome vlastelinstvu kao podanik Franje Tahija u popisu crkvene desetine, još 1560. godine, te u stubičkome urbaru 1567. godine, u kome je upisan kao »inquilin« (inkvilin, kmet bez zemlje). Bio je vođa tajnoga seljačkoga saveza, bratstva, sa središtem u Stubici, koji je prethodio samome izbijanju spomenute bune. Tijekom same bune zapovijedao je seljačkim odredima koji su djelovali u Hrvatskom zagorju te kontrolirao znatan njegov dio, barem u samome početku bitaka. Ondje je i proglašen seljačkim kraljem. Prema iskazima seljaka nosio je nadimak »Beg« (otud naziv spomenute rock-opere Metikoša i Krajača).
Nakon poraza seljačkih bojni u dijelu današnjega slovenskog teritorija, te u krajevima južno od Save, u odlučujućoj je bici kraj Stubičkih Toplica 9. veljače poražena i seljačka vojska pod zapovjedništvom Matije Gupca, od strane feudalnih trupa pod vodstvom Gašpara Alapića. Matija Gubec je zarobljen i odveden u Zagreb, gdje je umro mučeničkom smrću: dijelovi tijela kidani su mu užarenim kliještima, a on je potom okrunjen užarenom krunom (što je aluzija i izrugivanje na njegov nadimak »seljački kralj«, i istodobno nedvojbena paralela s Isusovom »krunom« – vijencem od trnja), te naposljetku raščetvoren, 15. veljače 1573. godine.
Gupčev lik postao je legendaran, a on je sam bio predmetom mnogih umjetničkih djela od kojih su neka već spomenuta, a kojima svakako valja nadodati i monumentalni spomenik »Matija Gubec« u Gornjoj Stubici, rad glasovitoga hrvatskoga likovnog umjetnika Antuna Augustinčića, te tematski svezak lista bunjevačko-šokačkih Hrvata »Jeronimsko svijetlo« iz 1939. godine, posvećen Matiji Gupcu, naslovljen »Matija Gubec-borac i mučenik za seljačke pravice«.
