Arhiv tekstova
Korizmeno ruho
Četiri druge, Sonćanke iz »Valpova«, Valpovčanke su krenule na nedjeljnu večernju. Korizma je, vrijeme pokore, opraštanja i darivanja. Obučene su u tamno, tj. u crno ruho. Druga osoba na fotografiji (nama s lijeva na desnu stranu) je Ana Đurkov, Grcina (1927. – 1993.). Ovdje ima oko 16 godina, a i ostale osobe su njezine vršnjakinje. Na putu do crkve prolaze kroz groblje, pa sve do zavjetne kapele Srce Isusovo na Kalvariji, izgrađene 1842. g., koju okružuju postaje Križnoga puta. Prvo su obavile pobožnost križnoga puta, a onda je naišao fotograf i snimio ih.
U to vrijeme križni put nije se obavljao organizirano već su vjernici u bilo koje doba dana nalazili vrijeme i ponaosob obavljali molitvu po postajama. U korizmeno vrijeme strogo se poštivao post u srijedu i petak i obično je u te dane Križni put bio i najposjećeniji.
Sve četiri djevojke povezale su štofane, križane crne marame. U kostimima (u kostina) su tamnih boja. Na prva dva kostima uočavamo dvoredno kopčanje i krznom (obično od janjadi) opervažene kragne. Kostimi su strukirani, izrađeni od finih vunenih štofova (grombi). Šivali su ih mjesni majstori krojači (šnajderi). Oni su imali svoje radionice i udruge esnafe u donedavnoj zgradi veterinarske stanice. Sve četiri djevojke tada su nosile narodnu nošnju (mada se na snimci slabo razaznaje), ali Ana je pregledajući uspomene prenosila preživljeno svojim potomcima. Obučene su u svečane šokačke suknje, bluze i pregače. Pregače su obično bile svilene, a suknje i bluze od toplijih materijala. Treća osoba na snimci nosi pregaču. Pregača je tkana u domaćinstvu od crne i bijele vune, a mogla je biti i od niti šarene vune s crnom poleđinom (grumtom). Pretpostavka je da navedena osoba žali za pokojnim bliskim rođakom ili rođakinjom, jer su se upravo tako pripasivale osobe u žalosti za pokojnima.
Nakon križnoga puta prolazilo se korzoom sve do crkve Sveti Lovro, gdje se predslavila večernja. Korzo nije bio posjećen kao u dane prije i poslije korizme. Služio je toliko da se prođe na putu do crkve. Nije bilo podvriskivanja, muzike, pjevanja niti velikog šegačenja i šala. Sve se obavljalo u što većoj mogućoj tišini.
U to vrijeme u korizmi nije bilo igranki. Poslije Drugoga svjetskoga rata održavale su se igranke u domu mladeži, ali roditelji vjernici nisu dozvoljavali sinovima i kćerima igranje niti pjevanje u korizmi. Tako su i ove djevojke nakon večernje malo sporijim korakom prošle kroz korzu, malo popričale s osobama koje nisu dugo vidjele i u skromnosti se vratile doma. Poslije skidanja svečane odjeće i večere izlazilo se na ćoš na sokaku. Tamo se divanilo i ljuskalo sime cuncukreta, jel bundive. Tako je bilo u to vrijeme u Sonti na blagdane i nedjelje u korizmi.
Ruža Silađev
