Arhiv tekstova
Tišina i njen odjek
Svatko tko je prošle subote prisustvovao skupu »15. za 15« moći će reći da je 15. ožujka i sâm bio dio najvećeg prosvjeda u povijesti u Srbiji. Međutim, za razliku od Novoga Sada, Kragujevca i Niša – gdje je atmosfera bila karnevalska – ozračje pred skup u Beogradu bilo je bitno drugačije. Državni vrh, na čelu s predsjednikom, danima uoči njegova održavanja najavljivao je nasilje, hapseći potencijalne izazivače i predskazujući koliko će prosvjednika biti i što će raditi. U isto vrijeme u Pionirskom parku (između Skupštine Srbije i Predsjedništva) podignut je kamp studenata 2.0, odnosno onih koji »žele učiti«, ugošćujući za kratko vrijeme i osobe koji veze s fakultetom nemaju, uključujući i one koji u svojoj biografiji imaju česte kontakte s državnim institucijama, napose pravosudnim.
Požuri polako
Što zbog traktora, registriranih i neregistriranih, koji su prošloga tjedna sa svih strana dovezeni prvo u IMT a zatim i ispred Pinonirskog parka, što zbog uspjelog generalnog štrajka u režiji države u vidu obustave željezničkog i međugradskog autobusnog prijevoza, mnogi su građani na put u Beograd krenuli znatno ranije nego što bi to inače učinili. Tako je, recimo, grupa od desetak Žedničana na prosvjed krenula automobilima u ponoć da bi ih oko pol tri na Poljoprivrednom fakultetu u Zemunu dočekali subotički poljoprivrednici koji su dan ranije došli skupa sa studentima iz Subotice i Novoga Sada koji su pješačili do Beograda. Svima zajedno zemunski domaćini osigurali su prenoćište i hranu.
Iako je prosvjed ispred Skupštine Srbije bio zakazan za 16 sati, studenti i poljoprivrednici iz Vojvodine krenuli su već u 11, što je, pokazat će se, bila ispravna odluka. Već na zemunskim ulicama studentsku i traktorsku kolonu pozdravljao je veliki broj građana, a još veći im se i priključio, pješačeći pokraj njih s obje strane ulice. Međutim, tek se na Novom Beogradu vidjelo da će odlazak do pet-šest kilometara udaljenog odredišta biti zapravo miljenje kroz masu. Ogroman broj ljudi pokraj ceste, ali i na njoj, pozdravljao je poljoprivrednike i studente, a građani su u sve većem broju pristizali, krećući se u istom pravcu. Koliko su subotički i novosadski studenti, odnosno vojvođanski poljoprivrednici izazvali oduševljenje najbolje svjedoči primjer jedne starije žene koja nam je za vrijeme petnaestominutnog odavanja počasti novosadskim žrtvama prišla s jednostavnom porukom: »Izvinite, moram vam reći – hvala što ste došli«. Nedugo zatim jedan od vozača traktora kaže kako mu je prišao čovjek, poljubio ga u ruku i rekao: »Hvala vam što nas hranite«. I branite, dodao bih.
U jednom trenutku odlazak do Skupštine bio je ozbiljno doveden u pitanje jer je jedan od poljoprivrednika rekao kako je čuo da je centar već krcat (oko 13 sati!) i da ćemo prosvjed »pratiti« daleko od njegova središta. Ipak, studentski redari omogućili su nešto kasnije nastavak puta traktorima, ali su se kretali brzinom kao da ih građani moraju gurati. Takvo miljenje, s čestim zastajkivanjima, imalo je i svoje dobre strane. Slike koje smo vidjeli doživljavaju se možda samo jednom u životu: roditelji s dječicom mašu i šalju poljupce, starije žene se klanjaju, muškarci u znak poštovanja uz naklon skidaju kape, visoko uzdignuta tri (rjeđe dva) prsta u znak pobjede, suze, osmijesi, skandiranja, transparenti, skakanje na nogostup traktora da se njime na kratko vozi, pa čak i mladi policijski par (djevojka i muškarac), tek izašli s Akademije, koji nam se smiješe i sramežljivo (»da nitko ne vidi«) miču šakom u znak pozdrava.
I tako, mic po mic, s češćim stajanjem nego vožnjom, kolona traktora na Brankov most stigla je a da nije prošlo niti punih četiri i pol sata. I upravo tamo susret s davno izgubljenim »zemljacima« koji su nosili veliki baner s natpisom »Stari Žednik je uz studente«. »Sad smo već blizu, vidimo se kod Skupštine«, pada dogovor naivaca. E, al lakše je kazat nego uradit. Već i prije terazijskog podvožnjaka Žedničani su se utopili u nepreglednu masu, a traktorima je kao posljednja stanica određen dio u Dečanskoj, od Večernjih novosti pa skoro do Skupštine Srbije. Vlasnici su, naravno, ostali uz svoje traktore, dok su drugi dobili »voljno«. Najveća zanimljivost većine zacijelo je bio kamp u Pinonirskom parku koji je od Trga Nikole Pašića udaljen nepunih sto metara. Ali, ta razdaljina u masi koja se iz svih pravaca kreće u svim smjerovima djelovala je kao da je bar deset puta duža.
Ćacilend i ono poslije
Ćacilend je, međutim, za sve bio ogromno razočaranje: osim žandarmerije, nijednog ćacija u kampu! Umjesto toga, poveća grupa mladih i razularenih na krovovima »njihovih« traktora skače, viče, snima i pravi buku. Da su kojim slučajem ostali i naplaćivali ulaz u Pionirski park, mnogi od ćacija bi samo toga dana utržili dovoljno za godišnju školarinu, a možda, tko zna, i u investiranje u instant diplomu.
Nagovještaj prekida karnevalske atomsfere, pune osmijeha, sreće i dobrog raspoloženja, bila je informacija da će se prosvjed ispred Skupštine Srbije preseliti na Slaviju. Kako nam je kasnije jedna Žedničanka rekla, grupa »likova«, koja se bitno razlikovala od većine svijeta ispred Skupštine, »vjerojatno pijanih i drogiranih naprosto je urnisala«, najavljujući da su spremni i za druge fizičke aktivnosti. Ta odluka studenata, pokazalo se vrlo brzo, bila je i mudra i zrela, dostojna ljudi s mnogo bogatijim životnim iskustvom.
Nekoliko dana uoči prosvjeda na društvenim mrežama pojavile su se snimke s punim vrećama kamenih kocaka kod Skupštine, pa onda one kako momci s kapuljačama ili maskama preko lica uz zaštitu policije »idu nekuda«, pa snimke kamera prekrivenih crnim vrećama, pa nečega što liči na čovjeka kako drži čekić pokraj policajca, pa pripadnika JSO-a u kampu i starijih osoba sa živopisnim biografijama, najčešće vezanih za državne institucije, posebno one koje se tiču pravosuđa... U noći uoči održavanja prosvjeda pojavile su se i snimke osoba u kapuljačama u obračunu s traktorima oko kampa u kom su traktori izvukli deblji kraj, s vidnim ozljedama guma, kabina i akumulatora, a neki od sudionika prosvjeda u studijima bez nacionalne frekvencije govorili su i o istakanju goriva na asflat »s tko zna kojim ciljem«.
Pa ipak, ni poljoprivrednici, ni bajkeri, ni veterani 63. padobranske brigade nisu mogli zaštiti studente i građane od onoga što se kasnije dogodilo za vrijeme petnaestominutne tišine, a o čemu se ovih dana govori kao da je riječ o NLO-u uz isto tako postupanje vlasti. Snimke koje neposredni svjedoci opisuju kao zvučni val kakav nikada u životu nisu čuli, s naknadnim simptomima dezorijentiranosti, mučnine i nesanice vlast tretira kao masovnu paniku nastalu uslijed kolektivnog priviđanja. Nešto poput toga kao da su oni koji su to doživjeli vidjeli osobno E.T.-ja i da zbog toga šire dezinformacije i paniku te ih stoga treba razuvjeriti zakonskim sankcijama. Ali, nakon subotnjeg skupa, u zraku je ostao još jedan osjećaj koji vlast i prosvjednici doživljavaju različito: blizinu Slobode.
Zlatko Romić
