Arhiv tekstova
Srbija zatrovana i pretrpana velikim brojem medija
Robert Čoban je na čelu Color Press Group-e, najvećeg izdavača magazina u regiji s kompanijama u šest država, s 110 magazina, 25 internetskih portala i preko 80 konferencija, festivala i drugih događaja godišnje. U portfoliju kompanije nalaze se i brojni licencni naslovi: The Economist, Hello!, Gloria, Story, Lisa, Moj stan, Brava Casa, Bravo, Alan Ford, Grazia, La Cucina Italiana, Grazia i brojni drugi. Robert Čoban rođen je u Baču. Studirao je na Pravnom fakultetu u Novom Sadu. Od 1990. radi kao novinar – u početku kao novosadski dopisnik beogradskih Večernjih novosti, zagrebačke Arene, sarajevskih Naših dana. S grupom studenata 1992. godine obnovio je studentski mjesečnik Index. Poslije dva broja smijenjena je cjelokupna redakcija i pokrenut Nezavisni index koji će kasnije promijeniti ime u Svet iz kojeg je nastala izdavačka kuća Color Press Group. Magazini su prisutni u svim zemljama bivše Jugoslavije, godišnje organiziraju brojne konferencije i festivale. Ipak, Robert Čoban i dalje je ostao novinar.
► Što biste za sebe rekli: novinar, poduzetnik, medijski magnat?
Rekao bih svašta pomalo od svega pobrojanog. Ali ono što je mene dovelo do onoga što sam danas, izdavač i poduzetnik nije ni to što sam recimo prodao benzinsku crpku ili je moj tata prodao 10 lanaca zemlje, već to što sam se bavio novinarstvom. Kao novinar prošao sam sve stepenice, od rada u dopisništvu i najjednostavnijih tekstova kao što je cijena štofova u dvije robne kuće, pa do intervjua, ekskluziva i reportaža iz cijeloga svijeta i bavljenja medijima kao biznisom, što radim tridesetak godina. Ono što je bitno: nisam zaboravio ono prvo iz čega sam potekao, a to je novinar.
► S obzirom na to da pišete i objavljujete, znači li to da nalazite u novinarskom poslu još izazova?
Trudim se tjedno napisati barem dva teksta. Pišem serijal putopisnih reportaža po Vojvodini. Od covida, dakle 2020. godine dva puta mjesečno obilazim različite dijelove Vojvodine. Kombiniram vlak, bicikl, nekada idem sam, nekada s društvom. Pišem povremeno za Nedeljnik, NIN, putopise ili društvene analize, često pišem o manjinama u Vojvodini, sociološkim fenomenima, stanju kulturne baštine, analizi rezultata popisa stanovništva. To su stvari koje me zanimaju i u kojima mislim da mogu neke stvari sintetički posložiti, donijeti neke zaključke kao novinar, a opet da to nije sjedenje i pisanje, već zaista neko iskustvo koje vidim na terenu, a koje se ne vidi iz Madere u Beogradu ili iz Petrusa u Novom Sadu.
► Vratit ćemo s na Vojvodinu, manjine, kulturno naslijeđe. Zadržimo se još malo kod toga Vi kao novinar, poduzetnik i izdavač. Koliko su oni često u sukobu?
Ne previše zato što tekstove ne objavljujem u medijima naše kuće, povremeno samo prijevode nekih reportaža u našem časopisu Diplomacy & Commerce koji je na engleskom i targetira potpuno drugu ciljnu grupu, dakle diplomate i strance u Beogradu. I teme kojima se bavim nisu u konfliktu s poslovnim interesima koje imam u svojim medijima. Moji mediji se uglavnom bave temama zabave, lifestyle, showbuzza, znači komercijalnim temama. Mada, bilo je zamjerki iz krugova politike i poslovnih ljudi na to što sam napisao, mnogo je to češće na to što sam kazao. Često se po nekim pitanjima oglašavam na društvenim mrežama i jutarnjim programima televizija tako da ti neki moji politički i društveni stavovi koje iskazujem na tim mjestima češće dolaze u koliziju s mojim poslovnim interesima, nego novinarski tekstovi.
► Često se uz Vaše ime vezuje početak tabloidnog novinarstva u Srbiji.
To je točno, ali ja sam ih postavio na mjesto na kom se nalaze svuda u svijetu, a to su tabloidi u sferi zabave i showbuzza. Kako smo s tabloidnim pristupom počeli sredinom 90-ih u smislu naslova, fotografija, naslovnih strana, u toj sferi zadržali smo se do danas. To što su neki drugi tabloidnu formu iskoristili za političko novinarstvo, za dnevne novine, reketiranje pojedinaca, kompanija, iznošenje optužbi protiv političkih neistomišljenika od strane nekog centra moći, to je druga stvar i mi u tome ne sudjelujemo. Zaista ne mislim da imam bilo kakvu odgovornost za to. Mi jesmo unijeli taj žanr, ali smo ga unijeli u sferu kojoj on pripada, a to je sfera zabave.
► Kako Vam onda danas izgledaju tabloidi u Srbiji koji se političkim novinarstvom bave u tabloidnom smislu?
Ima toga i u inozemstvu. Primjerice, britanski tabloidi Daily Mail, Daily Telegraf, Sun, Mirror. Međutim, nigdje to ne liči na ono što je kod nas. Ovdje postoji jedna inflacija gotovo identičnih dnevnih tabloidnih novina. U Srbiji je danas na sceni deset dnevnih novina koje su sve, osim Politike, Danasa i Dnevnika, tabloidne, u dijapazonu od Informera kao najtabloidnijeg, pa do Večernjih novosti koje su također tabloidne, ali na neki tradicionalniji način. Tabloidi u Srbiji danas izgledaju kao da se svi uređuju s istog mjesta. Posljednji primjer je incident u Odžacima kada je jedna osoba ranjena i svi ti listovi, pa čak i Politika, prenijeli su gotovo pod istim naslovom nešto što se za pol dana pokazalo kao potpuna laž. To govori o kredibilitetu svih tih novina. Ukupni tiraži tiskanih izdanja svih dnevnih novina ne prelaze 100.000, a do prije deset godina samo Blic je imao dnevnu tiražu od 200.000. Malo je komercijalnih izvora prihoda od kojih mediji mogu živjeti. Uglavnom su to neki paradržavni prihodi ili bazirani na medijskom reketu. U svakom slučaju, dosta sumorno i tužno i najgore u odnosu na cijelu regiju.
► Kažete najgore u cijeloj regiji. Jesu li onda ovo za novinarstvo godine koje su gore i od 90-ih?
Zaista izgleda kao da smo u nekim rovovima i da ljudi koji vjeruju u jednu istinu čitaju samo jedne novine, gledaju samo jedne TV kanale. Nema razgovora. Predstavnici vladajuće stranke ne žele gostovati u emisijama jednih televizija, predstavnike oporbe ne pozivaju u emisije drugih televizija. Postojao je jedan broj televizija, to govorim iz perspektive nekoga tko je gostovao u jutarnjim programima, koje su bile između i na koje ste vi mogli otići i govoriti realno, bez ostrašćenosti, ne svrstavajući se ni na jednu ni na drugu stranu. Od kada su počeli studentski prosvjedi, a naročito u posljednja dva mjeseca, to se pretvorilo u dva potpuno suprotstavljena rova s različitim verzijama istine o jednom istom događaju.
► Znači li to da postoje televizije na kojima više niste poželjan gost?
Da. Na velikom broju televizija ja više ni ne želim gostovati. Ne želim dolaziti u situaciju da netko očekuje od mene da kažem nešto ovako ili onako, pa ako to ne kažem bit ću medijski kamenovan zato što se nisam dovoljno stavio na ovu ili onu stranu već sam bio kritičan. Zaista mislim da je ovo moment kada treba birati mjesta gdje ću gostovati, davati intervjue. Dajem intervjue za razne podkaste koji su više biografski, koji tumače neke fenomene, neki povijesni slijed.
► Mogu li se onda pisati, objavljivati tekstovi koji nisu navijački ni za jednu ni za drugu stranu?
Ima načina i ljudi rade. I u dnevnom informativnom i u istraživačkom novinarstvu. U eri pametnih telefona i društvenih mreža kada netko izrekne laž, ta laž brzo bude demantirana. Isto tako, umjetna inteligencija donijela je mogućnost da se ljudi vade da to nije autentično, već proizvod umjetne inteligencije. Ono što bismo mi nekada u analognom svijetu zvali fotomontaža ili fotošop danas su pravi filmići za koje ne možete utvrditi je li ga napravila umjetna inteligencija. I pored svega toga, svjedoci smo da se i dalje rade dobri tekstovi, to su pojedinačni slučajevi. Sama medijska scena je dosta zatrovana, pretrpana bespotrebno velikim brojem i dnevnih novina i televizija s nacionalnim frekvencijama. Marketinško tržište Hrvatske je veće, a u Hrvatskoj postoje dvije komercijalne televizije s nacionalnom frekvencijom. Srbija ima četiri televizije s nacionalnom pokrivenošću i traži se peta, što je potpuno bespotrebno. Osim toga, Srbija ima nekoliko stotina kablovskih kanala koje financiraju Telekom i SBB. Vidjet ćemo hoće li nakon prodaje SBB-a tu doći do neke promjene. U svakom slučaju, svega je previše, a kvalitete je sve manje.
► Kazali ste kako je cjelokupna tiraža dnevnih novina manja od 100.000. Tiraže tjednika su tek nekoliko tisuća. Svojevremeno su govorili kako radio neće opstati, pa je opstao. Sada govore kako print neće opstati. Hoće li portali, društvene mreže ugasiti print?
Govorilo se da ni knjige neće opstati u tiskanom obliku, da će sve biti u digitalnom formatu. To se ipak nije dogodilo. U slučaju tiskanih medija dogodio se ogroman pad tiraže. Najveći udarac dobile su dnevne novine, jer one su nositelj informacija, a informacije ljudi žele saznati iz minute i minutu, žele vidjeti video, komentare. Sve to u printu nema, vi morate čekati čitav jedan dan da biste pročitali nešto što više nije vijest. U Srbiji previše ima i političkih tjednika. Vreme, NIN, Nedeljnik, Novi magazin, Radar i Pečat. Šest tjednika, od kojih su svi, osim Pečata, vrlo sličnog koncepta i gađaju sličnu publiku, svi su na kioscima četvrtkom i teško da mogu imati veliku publiku. Naravno, svi oni imaju svoje portale, društvene mreže. Vidjeli smo na primjeru Radara, koji je tu najmlađi, da su proteklih godinu dana imali zanimljiva otkrića, ali ne mislim da u ovom momentu mogu biti komercijalno isplativi. Ali, iza njih stoji United Media. Mjesečnici koje uglavnom mi izdajemo zakođer su s malim tiražama. Showbuzz magazini Hello, Gloria i Story bili su nekada tjednici, onda su izlazili dvotjedno, sada su mjesečnici, ali sva tri imaju vrlo jake portale koji donose oko 80 posto prihoda. U Hrvatskoj smo prije dvije godine pokrenuli Hello samo on line, uopće nismo probali s tiskanim izdanjem. U Hrvatskoj se dogodio udar na tiskane medije od strane Tiska, kao glavnog distributera. Još uvijek se vode pregovori, ali treba razumjeti i distributere, jer nekada se u Vinkovce vozilo 500 komada Jutarnjeg lista, danas možda 50. Tako da se distributerima to više ne isplati, oni mnogo više zarade na kioscima na prodaji coca-cole, žvaka i cigareta.
► Spomenuli ste portale koji sve više zamjenjuju print. Koliko su za medije važne društvene mreže?
Od starta zagovaram to da društvene mreže nisu naš neprijatelj i netko tko nama nešto uzima. Činjenica je da u online svijetu Google i Meta uzimaju, u prosjeku u cijelom svijetu, 80 posto novca za oglašavanje. Ali, to je tako. Oni su, sjedeći u Silikonskoj dolini, izumjeli taj alat i na nama je da se tome prilagodimo i da preko njih ispromoviramo svoje magazine, konferencije, festivale po nekoj cijeni koja će biti višestruko niža nego da tu promociju radimo na televizijama, radio stanicama, dnevnim novinama. Ako nešto hoćete raditi u Subotici, vi možete geotargetirano plasirati oglas da se on pojavi samo ženama između 20 i 40 godina u Subotici, koje recimo posjećuju kozmetičarku. Društvene mreže su neminovnost i treba ih iskoristiti.
► Umjetna inteligencija se sada doživljava kao neka nova prijetnja. Strah je realan?
Iako se neki ne slažu, ja na umjetnu inteligenciju gledam kao još jedan korak naprijed, u nizu mnogih koji su bili posljednjih desetljeća. Kao jedan od najvećih. Najveći napredak bio je sama pojava interneta krajem 90-ih i početkom 2000-ih godina. Nekada smo mi pripremu za tisak u Beograd slali autobusom, a fotografije za Zagreb, kada sam pisao za Arenu, 1990., 1991. godine pomoću uređaja koji se zvao telefoto. Umjetna inteligencija je donijela ogromne promjene. Uzeli su posao prevoditeljima, jer različiti programi umjetne inteligencije mnogo točnije rade prijevode nego sami prevoditelji. U slučaju novinara to se još neko vrijeme neće dogoditi. Ali, umjetna inteligencija zamjenit će dosta realnih radnih mjesta. Zlouporaba je drugi problem. Svjedoci smo da se na snimkama pojavljuju ljudi koji izgovaraju neke stvari, a poslije se ispostavi da to nisu njihove riječi. Ili da netko stvarno nešto izjavi, pa poslije to demantira vadeći se da nije to rekao već da je to konstruirala umjetna inteligencija. Moramo svi biti obazriviji i kada naletimo na nešto na internetu da ne reagiramo na prvu, da ne krenemo odmah nešto retwitovati, osuđivati već da provjerimo je li se to zaista dogodilo, jer umjetna inteligencija sposobna je kreirati nam potpuno iskrivljenu sliku.
► Kako komentirate moguće gašenje Voice of America i Radija Free Europe? Znamo koliko su ti mediji nekada u Srbiji bili značajni, koliko su u nekim državama s totalitarnim režimima i dalje značajan kanal informiranja.
Kada sam pročitao vijest o potencijalnom gašenju Voice of America, rekao sam kako su Trump i Mask krenuli kao da mogu ukinuti američka veleposlanstva po svijetu i da Sjedinjene Američke Države zastupaju ruska veleposlanstva jer je politika koju vode proteklih nekoliko mjeseci ista kao Putinova, pa što bi trošili na svoja veleposlanstva. Gašenje Voice of America bilo bi skandalozno. Mislim da su takvi mediji kao što su Voice of America, Radio Free Europe, BBC na lokalnim jezicima od velike važnosti, naročito danas kada totalitarni režimi pokušavaju ugasiti slobodu medija. Ta Amerika koja nam je svima od Drugog svjetskog rata bila primjer za, neke liberale, slobode, danas je država čiji veleposlanik u Ujedinjenim narodima glasuje isto kao Sjeverna Koreja, Rusija i Bjelorusija, a protiv Velike Britanije i Francuske. Nadam se da će američki narod kroz institucije koje još uvijek postoje uspjeti obuzdati Trumpa i ljude oko njega. S druge strane, ne mogu se ne složiti i da je bilo puno bacanja novca u USAID-u i sličnim organizacijama. To se naravno sada zloupotrebljava iako je USAID u Srbiji najviše novca dao Vladi Srbije, a ne medijima i nevladinim organizacijama. Ispada da je USAID sad glavni organizator obojenih revolucija, što je naravno besmislica.
► Da se sa svjetskih medija spustimo na razinu medija na jezicima nacionalnih manjina. Urednička dilema je uvijek kako napraviti balans između općih tema i tekstova koji se bave samo manjinskom zajednicom. Kako pomiriti jedno i drugo?
Kada sam na Hrvatskom primorju, čitam Novosti, tjednik srpske manjine u Hrvatskoj. Mislim da na dobar način obrađuju i probleme srpske manjine, ali i postavljaju pitanja koja su relevantna za cjelokupno društvo, imaju veliki broj novinara i kolumnista, Hrvata, Bošnjaka, Srba. Nisu getoizirani tako da se samo bave recimo pravima Srba u Benkovcu ili Slunju, već imaju širi društveni koncept. Tako ja vidim položaj nekog medija nacionalne manjine. Cijeli život izjašnjavam se kao pripadnik hrvatske manjine u Srbiji, ali nisam to doživljavao kao svoju jedinu odrednicu već sam se trudio biti aktivan na kompletnoj sceni zemlje u kojoj živim i regije. Tako vidim i uređivanje manjinskih medija. Svjestan sam da to nije lako, da su resursi, čak i kada su mediji javni servisi, ali mislim da je važno da se ti mediji ne getoiziraju unutar vlastite zajednice nego da imaju i impakt na većinski narod.
► Na početku razgovora kazali ste da putujete kroz Vojvodinu, da pišete o vojvođanskom kulturnom naslijeđu, analizirate podatke iz popisa stanovništva. Što iščitavate iz posljednjeg popisa. Gubi li Vojvodina svoju nacionalnu raznolikost?
Često analiziram rezultate popisa po malim mjestima u Vojvodini. Padovi broja stanovnika su frapantni, pa i u gradovima kao što su Sombor, Kikinda, Zrenjanin... U manjim mjestima da ne govorim. U manjim mjestima sve je više romskog stanovništva. Bilo je to jasno i prije popisa, dovoljno je bilo pogledati učeničke tabloe. U Bogojevu, Deronjama, Vajskoj, Tovariševu, Radojevu Romi čine dominantan dio populacije. O romskoj zajednici se malo vodi računa. Ta zajednica uglavnom ostaje u selima dok drugi odlaze u gradove, manjine koje imaju EU putovnice odu u svoje matične države ili i dalje. Kada je riječ ostalim manjinama, vidi se da svi napori Vlade Mađarske kroz fond Prosperirati nisu dali neke specijalne rezultate kada je riječ o zadržavanju Mađara u Vojvodini. Neki drugi podaci govore da su Mađari postali vlasnici dobrog dijela kompanija, zemlje, nekretnina. Kod hrvatske manjine, i pored smanjenja ukupnog broja stanovnika, u nekim mjestima porastao je postotak hrvatskog stanovništva u ukupnom broju, jer su se drugi smanjivali mnogo brže. Ali nije dovoljno samo iščitavati tablice, već za pravu sliku treba usporediti stvarni život na terenu i statističke podatke.
► Gubi li Vojvodina uz ljude i svoje kulturno i materijalno naslijeđe?
Gubi sve. Kako vama nestanu neka jela, koja su nematerijalna kulturna baština, velik je gubitak kao da je nestao neki postotak nacionalne zajednice ili se zapustio neki dvorac. I pored novca koji se daje i financiranja različitih projekata, jako malo se u to ulaže. Na sreću, postoje pojedinci u raznim zajednicama koji pokreću, očiste zapuštena groblja, nađu novac za obnovu neke crkve i usprkos državnom zanemarivanju, zapuštanju i dalje se neke stvari pomjeraju.
► Uključeni ste u organiziranje karnevala u Petrovaradinu. Trebao je biti u veljači, ali je zbog prosvjeda i blokada odgođen. Za koji datum?
Za 10. svibnja. Kada se spomene petrovaradinski karneval, uvijek se sjetim pokojnog Petra Pifata zahvaljujući kome je on obnovljen. Pomogao je Goran Kaurić, HKPD Jelačić se uključio, od prve godine imamo podršku Grada Novog Sada i samih građana Petrovaradina, u međuvremenu i HNV-a. Planiramo ove godine dovesti veći broj grupa iz Hrvatske. Jedna je to lijepa manifestacija za Petrovaradin, hrvatsku zajednicu, Grad Novi Sad.
