Arhiv tekstova
Zastava i daltonizam
Nije veliki broj stvari na ovome svijetu u koje će se ljudi kuniti kao što je to slučaj sa zastavom. Vjernici, i to oni istinski, će ispred vjerojatno staviti Boga, a pokraj nje himnu, predsjednika, kralja ili cara, ovisno o funkciji Božanskog. Svojih najbližih u trenutcima takvoga zanosa rijetko se sjete.
A po definicijama zastava je tek jednobojan, dvobojan ili višebojan komad tkanine privezan za stijeg, s grbom ili znakom ili bez njih, koji simbolizira naciju državu, vladara, vojsku, stranku, grad, crkvu, ceh i bratovštinu (Rječnik hrvatskoga jezika, Školska knjiga, Zagreb, 2000.) i vije se u različitim prilikama, s povodom ili bez njega. Zastava je posebno omiljeni rekvizit i kod navijača, a imaju ih i lovci i ribolovci, i vinari i pivari, i – kao što ovih dana stalno gledamo – škole i fakulteti. Zajedničko svima njima je da u zastavu gledaju kao u svetinju ili pak nedostižan ideal djela slavnih predaka koja su, što su vremenski udaljenija, sve svjetlija jer nisu podložna objektivnom preispitivanju. Kao fusnotu u ovome tekstu možemo upotrijebiti i razmišljanje izvjesnoga Viktora Ivančića da je zastava u doslovnom značenju tek obična jednobojna ili šarena krpa koja je, u nedostatku drugoga materijala, idealna za obavljanje širokog spektra higijenskih aktivnosti, a što je u praksi na najbolji način pokazala zastupnica Srpske napredne stranke Nataša Jovanović kada je na zasjedanju Skupštine Srbije, četvrtoga dana ovoga mjeseca, zastavom obrisala stolicu na kojoj sjedi ne bi li sačuvala tkaninu koju je nosila u predjelu južne polovine leđa i time pokazala da praksa može više obesmisliti svečani karakter tog parčeta krpe nego što je na simboličkoj ravni to pokušao Oliver Frljić u predstavi Zoran Đinđić, posve ispravno ukazujući na inflaciju parapatriotizma u javnom govoru i postupanju. Uostalom, ostat će zabilježeno da je i sam Božanski, ogrnuvši se prošle godine na sjednici Ujedinjenih naroda srpskom trobojnicom, inicirao performans koji je u isto vrijeme odigran u Beogradu tako što su se svi članovi Vlade (uključujući i Prisvitlog) umotali – poput palačinki – u isti komad tkanine, istih boja i dezena i tako slikom odmah obišli svijet u rubrikama »No comment«.
Zašto ovoliki uvod o zastavama? Zato što onaj koji se toliko kune u nju i koji Frljića (možda ni ne znajući o kome je riječ) dovodi u izravnu vezu s izrugivanjem njegovog »Svetog Trojstva«, a da pri tomu u praksi pokazuje da prema istom tom komadu tkanine ima kontradiktoran odnos, ovisno, valjda, o redoslijedu boja i simbola. Taj neuobičajeni daltonizam – koji, usput, krši i važeće zakonske odredbe – primijetila je predsjednica Hrvatskog nacionalnog vijeća Jasna Vojnić prilikom neisticanja hrvatske zastave na većini institucija u gradu za blagdan hrvatske zajednice Svetog Josipa, velikodušno nudeći gradonačelniku Stevanu Bakiću da, u nedostatku hrvatskih zastava u lokalnoj samoupravi istoj kupi iste kako bi se ubuduće taj problem otklonio i Subotica nastavila živjeti u idili »ravnopravnih građana koji u njoj stanuju« i u kojoj se zakoni poštuju da se sve praši.
Više od ovog čina pružanja ruke radi pomoći u nevolji iznenađuje onaj koji je uslijedio od imenovanog, a prozvanog jer njegova odgovora jednostavno – kako se navodi u priopćenju HNV-a – nije bilo. Ovaj nepotez gradonačelnika čudi tim više jer je sam – perući se da pod nedavnom izjavom o ustašama koji su opet napali Srbiju nije mislio na ovdašnje Hrvate – Jasni Vojnić i predsjedniku Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini Tomislavu Žigmanovu poručio da je dovoljno samo »da ga okrenu« pa da se započne dijalog o prijepornim pitanjima. I... Jasna ga je »okrenula« službenim pozivom humanitarnog karaktera.
Nakon ove epizode sa zastavama čovjek se, naravno, pita zašto se prvi čovjek Subotice ovako ponaša prema predstavnicima jedne nacionalne zajednice u gradu na čijem je čelu i da je pri tomu vjerojatno svjestan da takvim činom sam krši zakon kojega se u drugim prilikama (kada se ne odnosi na lokalnu samoupravu ili njega osobno) drži kao plota. Pitanja bez odgovora, kao što je to u ovom slučaju, uvijek nude i pregršt nagađanja. Jedno od njih je, pa nije valjda da gradonačelnik ima različit odnos prema svojim sugrađanima, a koji je zasnovan na nacionalnom podrijetlu? Ili pak: nije valjda da je njegov kabinet izgubio rokovnik s datumima praznika nacionalnih zajednica u gradu? Odnosno: nije valjda da je predsjednica HNV-a u pravu, a da lokalna samouprava ne smije reći da nema novca pa se šutnjom upravo hrvatska zastava koristi kao tkanina kojom će se prekriti sramota što je budžet naturist? Bar u prilikama koje pripadnici određene zajednice drže svečanim.
Z. R.
