Arhiv tekstova
Nogometaš Dinama iz Sonte
Nogometni klub iz Sonte je prema crkvenim knjigama osnovan 1928. godine, kada je izgrađen mlin i održan prvi put grožđe bal. Nogometni klub je tada dobio ime Slavija. Nosio je to ime sve do kraja Drugog svjetskog rata. Po oslobođenju zemlje dobio je novo ime, Dinamo, koje i danas nosi. Sonćani još i danas gorljivo prate i podupiru svoj tim.
Na ovoj fotografiji nije Dinamo nego Željezničar iz Sarajeva. U gornjem redu drugi nama s desne strane je Pavle Karajkov Gera (1923. – 1997.) iz Sonte. Na fotografiji je obojen u crveno. On osobno potrudio se da obilježi sebe i svoga prijatelja za uspomenu potomcima. Oni su došli iz FK Radnički iz Niša kao vrsni igrači da igraju nekoliko utakmica u Željezničaru. Fotografija je snimljena 1947. godine.
Pavle je tada služio vojsku u Nišu, a budući da je bio prepoznat kao jako dobar igrač odmah je uključen u Radnički. Pavle je još kao dijete obožavao nogomet trčeći za krpenjačama. Čim je malo odrastao, rado je primljen u Dinamo u Sonti kao velika buduća nada. Živio je život kao i svi mladići toga vremena u Sonti baveći se zemljoradnjom i uz nju snažeći svoj organizam na veći nivo izdržljivosti. Pješačio je i trčao do njiva gdje je radio, a kasnije kao svoj gazda pustio bi zapregu na poljskim putovima ispred sebe, a on je trčao za zapregom. To je naravno utjecalo na njegovu brzinu i izdržljivost u nogometu.
Seoski život prekinuo je Drugi svjetski rat i okupacija Bačke od Mađarske. Godine 1943. okupacijske snage su u proljeće pokupile nekoliko stotina muškaraca na prisilan rad (munkaše) u Mađarsku, pa poslije na Istočnu frontu u Rusiju (u najvećem broju), Njemačku, Francusku i druge zemlje. Devetnaestogodišnji Pavle bio je otpravljen u Marseilles (Francuska). Tamo nije bilo niti jednog Sonćanina. Ispomagao je na jednom poljoprivrednom dobru. Na prisilnom radu ostao je godinu i pol. Po oslobođenju Francuske (kolovoz, 1944.) sudjelovao je u spašavanju preostalog življa i sređivanju i izgradnji porušenog. Pavle je nedugo za tim oslobođen i tako se vratio u svoje selo u zimu 1944.
Poslije oporavka i kratkog momkovanja oženio se djevojkom iz sela. Nastavio je igrati u Dinamu kad god se našlo vremena uz sve obveze. Klub je surađivao s drugim klubovima širom Vojvodine, a putovalo se do mjesta igre traktorima i konjskim zapregama. Godine 1947. dobio je poziv za vojsku (dosluženje vojnog roka) u novoj Jugoslaviji. Vojsku je služio u Nišu. Niš je bio »nogometni« grad. Pavle je bio pozvan u Radnički, gdje je na svakoj utakmici opravdavao poziv u tim. Svojom zavodljivom i virtuoznom igrom oduševljavao je tribine u više gradova tadašnje Jugoslavije, pa je tako bio višestruko nagrađivan. Imao je mnogo ponuda poznatih nogometnih klubova kao što su Radnički, Željezničar i drugih da igra za njih. No, i pored dobre plaće, stana i ostalih privilegija, nakon vojske Pavle se odlučio vratiti u Sontu. Čekala ga je mlada supruga s kćerkicom, čekale su ga njive, konji i kola. Poslijeratno doba tražilo je ratare, radnike i sve one koji mogu zaraditi kruh, a on se samo trebao potruditi i imao je kruh u rukama. Sve ostalo nije garantiralo sigurnost.
Po povratku u Sontu svesrdno se uhvatio zemlje i radio je na njoj sve do kraja života. U Dinamu u Sonti Gera (po obiteljskom nadimku) je također nastavio igrati kao obrambeni igrač, centarhalf, broj 5. Igrao je sve do svoje četrdeset i neke godine, a onda je i kao »pasivac« nastavio pomagati klubu svojim savjetima, selekciji, organiziranju prijevoza igrača i slično. Pavlov sin također je nastavio djelo svoga oca, tj. igrao je za Dinamo u Sonti. Njegova igra podsjećala je na igru slavnog Zebeca, pa su ga Sonćani tako i zvali.
R. Silađev
