Arhiv tekstova
Govorenje gajdaša Marjana Klarića iz Birjana
Jedanput sam sviro kermec. Išo sam iz Pogana, a kad sam došo do te velike jame Vuroške – baš bilo o polnoći – tu se njaki vjetar digo. Nebo ljepo čisto, a vjetar taki da će me zatušit. A ja sam išo svirajuć.
Taj vjetar se smoto i istrže mi gajde. To je istina! Nisu pale, ošle gori, letu gajde i začele same svirat. Ja se uplašio, zgrabim gajde pa bjež š njima, a gajde još dreču. Išo sam ko da me ganjaju, gajde napriđ, ja za njima. Mislio sam da ni kapi krvi nemam.
Nisam zno kako sam došo doma. Kad sam došo dvoru, a pceto ko telić sjedi pred pendžerom, a nako pceto veliko nije ni bilo u selu. To je istina! Gajdaš sam bio, svako pceto u selu sam zno. Ja viknem, a to se pceto okrene u bašču. A ja sam pušku imo. Uvatim pušku pa puknem po tim pcetu, a sačma nije pcetu išla nego svu mješinu sam isjeko, gajde više ne dreču.
Komšije bile đeda i baba. Ona gluva i tupava, zna lapućkat, viče, ni vragovi ne razumiju, tupavim čeljadetom ne more se divanit, a sad preko plota ljepo pita:
– Ko je to odekar puko?
I đeda sjevo kad je čo kako ljepo ona to pita. A ja kažem:
– Ja.
– Za čeg?
– Tu je bilo pceto veliko.
Kad sam začo pripovijedat, jedanput baba na prste fićnila, postalo tavno ko u rogu. A viče:
– Ogleđi se oko kuće.
– Za čeg?
– Neka te briga.
– Nema više ništa.
– Neka te briga. Šuti i lati pušku.
A ja sad ne znam čiji sam. Gleđem: baba nikad nije znala nješta kazat, a gleđi sad kako zna i more divanit! A oko kuće oda lampa, pa ošla uprav na no mjesto di pceto sjedilo.
– Sad pukni! – viče baba.
Latim pušku, puknem, a ne znam šta ću od stra: lampa više ne oda, a di bila tamo na bokoru vjesi koža pceta.
– Taj vjetar, to su vile bile, igrale. Nije njim dobro što si sviro, mješina ti osušita. Lati ovu kožu pa na gajde, pa će nova koža nabreć. A ti nikad više neka obnoć svirat pokraj Vuroške jame i neka ništa pitat, a one nećeju doć odekar.
Baba ljepo kazala pa ošla, ošo i đeda, a ja sjevo ko njaki panj.
Pričao Marjan Klarić, zemljoradnik iz Birjana, r. 7. srpnja 1905. g. u Udvaru, Mađarska, Jabuka s dukatima, 1986.
Manje poznate riječi:
kermec – župni blagdan, crkveni god
njaki – nekakav, neki
zatušit – ugušiti, udaviti
začeti – početi
dvor – dom, kuća, salaš
lapućkati – trabunjati, govoriti gluposti, brbljati, tračati
tavno – tamno, mračno
nješta – ništa
latiti – uzeti
neka – nemoj
