Arhiv tekstova
Valter ego
Postoji više načina da se dosegne vrh humanosti i za to često nije potrebno ništa drugo do imati veliko srce i čisti dušu. Humanost se, naravno, najjasnije očitava u odnosu prema Drugome, napose kada istodobno od osobe zahtijeva odricanje. Literatura, novinski tekstovi, televizijske ili radijske reportaže prepune su takvih primjera, a jedan od njih, onaj kada udovica kao pomoć u jeruzalemskom hramu daje svoj posljednji novčić, predstavlja zapravo esenciju humanosti, jer »ne daje suvišak nego sav svoj žitak«. Baš kao što govore i riječi iz istog izvora »neka ne zna ljevica što ti čini desnica« kao primjer samozatajnosti u istim prilikama.
Ima, na sreću, i u životu nebrojeno takvih primjera, a jedan takav odnosi se i na prirodu ovoga teksta. Ako se sjećate Kviskoteke i nenadmašnog Olivera Mlakara, onda je lako moguće da danas u svojoj užoj ili široj obitelji imate studenticu ili studenta. Ako se, dakle, sjećate Kviskoteke, onda se zacijelo sjećate i da je jedan od najpopularnijih dijelova toga kviza bila »igra detekcije« u kojemu su natjecatelji između tri osobe trebali pogoditi onu pravu.
Prije nešto više od mjesec dana zbio se jedan zanimljiv događaj, koji predstavlja početak ove priče: u Tehničku školu Ivan Sarić u Subotici došao je jedan umirovljenik i rekao da novčano želi pomoći profesorima koji su u obustavi nastave i koji zbog toga primaju umanjene plaće, dodajući da ne želi da mu se spominje ime. Nakon interne detekcije ustanovili smo da je riječ o...
Usred najveće gužve i buke tijekom jedne od nedjeljnih šetnji kojima se izražava studentski i građanski prosvjed zbog prirode aktualnog režima dogodilo se da smo se susreli. »Jesi li ti ta osoba koja želi pomoći, a ne želi da joj se ime spominje?« »Jesam. Ja imam koliko imam, a ovim ljudima triba puno više. Samo... ne bi da se zna ko sam«, kratko je odgovorila ta osoba. Pokazalo se da je to početak naše intenzivne komunikacije. Sljedeći korak, prije nešto manje od mjesec dana, načinila je ta osoba porukom u messengeru da s »nešto novaca« želi pomoći nekom prosvjetnom radniku koji je slabijeg materijalnog stanja i da nam želi predati omotnicu, pa da onda profesori u obustavi nastave sami odluče kome će ju predati. Rečeno-učinjeno. Početkom ovoga mjeseca telefonski poziv gdje mi zagonetna osoba priopćava »divnu vijest«. »Zamisli, nas petnaestak skupili smo novaca da pomognemo dvi profesorice koje su slabijeg stanja, a ni platu ne primaju redovno, a one odbile. Kažu: ‘Ima kome više triba’«, kaže mi osoba A. Ili B. Ili C. Svejedno kako ju nazovemo.
Što je suština ove priče, nije potrebno objašnjavati, jer među čitateljima zacijelo ne manjka onih koje prije svega zanima tko je zagonetna osoba i grupa koja mu se priključila. Kako ona sama i dalje inzistira na anonimnosti, a po modelu »igre detekcije« iz Kviskoteke, reći ćemo ovo: zagonetna osoba jedna je od najpoznatijih u bogatoj novijoj povijesti subotičkog folklora. Već puna dva desetljeća nalazi se na čelu jedne od škola plesa kroz koju je tijekom ovog perioda prošlo oko dvije tisuće polaznika koji su upravo od nje naučili osnovne korake narodnih igara. Trenutačno ih ima petnaestak, a među njima i jedan Nijemac koji je – vidjevši na video-clipu tutoriale – došao u Suboticu i uči s ostalima igrati. Bilo bi o ovoj temi materijala za jedan poduži novinski članak, ali... shvatili ste: nije poanta u plesu i trokoracima nego u humanosti koju su i kod te osobe i polaznika pobudili studenti. Naša zagonetna osoba samo je kap u moru dobrote koja se već duže vrijeme razlijeva putovima kojima studenti pješače ili prolaze biciklima. U toj je osobi duh i one starice koja studentima iz najlonske vrećice nudi i jabuke i naranče u obliku srca; i ono djetešce od tri-četiri godine što im iz ruke daje bombone i čokolodice upakirane u dušu i svih onih koji se već mjesecima raspituju ili na društvenim mrežama prate što je studentima u blokadi potrebno: konzervirana hrana, voće, voda, higijenske potrepštine ili pak boje, ljepilo, papir...? A potrebno je, kao što vam ne treba crtati, i prvo i drugo, pa sve do šestog i nenabrojanog sedmog i osmog. Iza duha naše zagonetne osobe – a to je i bitnije od toga jeste li pogodili je li riječ o osobi A, B ili C – stoji odgovor na pitanje koju vlast kontinuirano a tako bestijalno ponavlja: čiji su plaćenici studenti koji prosvjeduju. Jer, načelo koje od početka studenti zastupaju prihvatili su i građani koji ih podržavaju: u ovoj borbi svatko može biti Valter. Naša osoba jedan je njegov ego.
Z. R.
