Arhiv tekstova

Od rujna 2002. godine, nakon stanke duge pet desetljeća, na obzorjima Subotice počelo se ostvarivati obrazovanje  na hrvatskom jeziku. Duga apstinencija hrvatskog jezika učinila je svoje. Raspadom bivše Jugoslavije sve što je mirisalo na hrvatsko dobilo je obrise nepoželjnosti i animoziteta. Nakon smjene režima  u Jugoslaviji počeli su puhati novi vjetrovi. Koncem veljače 2002. godine donijet je dugo očekivani Zakon o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina, koji je stvorio pravni okvir, ali ništa više od toga. Upis u osnovnu školu počinje u Subotici 1. travnja 2002. godine, ali nigdje ni spomena o  mogućnosti obrazovanja na hrvatskom jeziku. Mi smo još uspavani i inertni, kao da se to na nas  i ne odnosi. Tek nakon mjesec dana to se pitanje postavlja na Forumu hrvatskih institucija i organizacija. Zajednica se jedinstveno opredjeljuje da je realno moguće početi s prvim razredom osnovne škole. Od dr. Tamása Korhecza, pokrajinskog tajnika za ostvarivanje prava nacionalnih manjina, upravu i propise, dobiva se suglasnost za otvaranja odjeljenja na hrvatskom jeziku  od rujna 2002. godine.

U okviru zajednice izrada programa hrvatskog jezika za razrede osnovne škole povjerena je radnoj grupi na čelu  pokojnom profesoricom mr. Marijom Grasl. Prosvjetni savjet usvaja taj program hrvatskog jezika bez primjedbi, uz laskava priznanja za uložen rad i stručno obavljen posao.

Izvršni odbor općine Subotica prihvaća inicijativu Foruma, te se djeca u prve razrede upisuju do 31. svibnja 2002. godine. Kod roditelja ima mnogo nejasnoća i dilema. Pokrajinski tajnik za znanost, obrazovanje i kulturu omogućuje formiranje odjeljenja  tamo gdje bude 10 učenika, premda je Zakonom predviđeno 15. Brojka od 10 postaje velika prepreka. Prvo odjeljenje s brojem preko 10 jeste u Đurđinu. Mukotrpno se i dalje radi na formiranju odjeljenja. Nastaje potreban broj djece za odjeljenja na hrvatskom jeziku u Tavankutu i u Subotici u OŠ »Matko Vuković«. Odjeljenje u Maloj Bosni nastaje tijekom kolovoza.  Ukupan broj seže do 54 učenika. Malo ili puno?  

Imajući u vidu sve ono što nam se događalo i kako se radilo možemo  i moramo biti prezadovoljni. Hrvati su prva novonastala manjina koja ima školovanje  na  materinskom jeziku. Početkom školske godine, obećanja oko uvoza udžbenika iz Hrvatske postaju aktualna. Od Ministarstva prosvjete i sporta  Srbije je zatražena suglasnost za korištenje udžbenika  za hrvatski jezik i matematiku iz Hrvatske. Brzo stiže suglasnost. Međutim, vrijeme prolazi, a udžbenika nema. S uvozom se kasni, nastaju peripetije  administrativne prirode. Od strane općine Subotica »Školska knjiga« je određena za donatora za udžbenike. U međuvremenu se kao donator udžbenika javlja i grad Zagreb. Nažalost, isti problemi javljaju se i kod ovog uvoza knjiga. Tako se događa da istodobno stižu dva kompleta udžbenika za  60 učenika. Roditelji, učitelji i djeca su oduševljeni. Ostaje »mali«  problem pitanje udžbenika Upoznavanje prirode  s Razlikovnicom. Izvršni odbor SO Subotica se obratio za pomoć oko tiskanja  spomenutih udžbenika na hrvatskom jeziku  nadležnom tajništvu u  Vojvodini.  Uskoro se Pokrajinsko tajništvo za znanost, obrazovanje i kulturu oglašava nenadležnim  za pitanje udžbenika i isti dopis prosljeđuje Ministarstvu prosvjete Srbije. Odgovora  i  do danas nema, a da bude žalosnije niti se nazire.  Iz nadležnih tijela  općine Subotica stižu odgovori tipa: vidjet ćemo sutra, prekosutra, sljedećeg tjedna, tajnik je otputovao i sl. Osjeća se nelagoda i nemoć u njihovim očima. Svima je jasno da je udžbenik neophodan, da je to prvorazredno pitanje.

Naša zajednica ima  određene predstavnike u Vojvodini, općini, ima puno institucija i organizacija, ali se  pitanja  obrazovanja  i udžbenika ne pojavljuju na dnevnom redu. Mora se reći da smo od matične države  očekivali više, snažnije i jasnije. Sa strane domicilne države stanje je još i gore. Ovdje imamo lijep primjer sofisticiranog  kršenja  zakona. Nitko nije rekao ne može, neće biti ili slično, ali se vrijeme vuče u nedogled. Polako se gubi povjerenje u namjeru države da ostvari proklamirano. Ni najbolji zakoni koji se  ne primjenjuju ne vrijede. Elan učitelja opada, djeca se snalaze na razne načine. Druge neophodne akcije kasne. Novac ne može i ne smije biti opravdanje. Svatko pravo ima svoju obvezu. Što će onda biti sljedeće školske godine kada bude trebalo prevesti sve udžbenike na hrvatski jezik? Što će biti ako se bude prijavio određen broj učenika za peti razred na hrvatskom jeziku? Kada će na dnevni red doći pitanja lektorata? Ovo je lakmus papir za mnogo značajnija pitanja. Ako ovo ne može realizirati, teško da će biti išta od ostalih prava iz domena kulturne autonomije. Srećom, nedavno je osnovano Hrvatsko nacionalno vijeće čija je osnovna zadaća skrb o obrazovanju, te  ostaje nada da će ono o ovom pitanju kudikamo više skrbiti. 

Ono ima i legitimitet i legalitet.  Bez obrazovanja na materinskom jeziku  svaki narod je osuđen na odumiranje i na koncu izumiranje. Obrazovanjem se stvaraju  kompetencije i kapaciteti koji osiguravaju stvaranje i razvijanje kulturnog identiteta. Ove kritičke opaske  na  probleme oko ostvarivanja  hrvatske nacionalne manjine na obrazovanje ne treba shvatiti kao plačljivi diskurs, već kao  (gorku) dijagnozu koja zahtijeva sinkronizirano i komplementarno djelovanje svih čimbenika u hrvatskoj zajednici, a od državnih tijela realizaciju svih obveza koje proističu iz prava na obrazovanje na materinskom jeziku. Logično bi bilo da postoji monitoring za implementaciju prava iz zakona, kako se ne bi pretvorili u šuplje riječi koje  vjetar nosi. Kasni se nema sumnje dosta, ali uz velike napore svih subjekata mogu se početni problemi prevladati u interesu učenika koji su »vrlo nerentabilan proizvod« Za mnoge labirinte postoji Arijadnina nit, pokažimo je  prije svega mi. To je imperativ vremena u kojemu živimo. Učinimo sve da se ovo veliko nadanje koje traje pet desetljeća ne pretvori u razočaranje. Od Subotice se očekuje da bude lučonoša za druga mjesta u Vojvodini, kako bi i drugi Hrvati počeli ostvarivati svoja prava na obrazovanje.

 

 

Autor je  pedagog i dopredsjednik HAD-a