Arhiv tekstova

Po pravilu »dobro obaviješteni« dužnosnici republičke vlade saopćili su ovih dana da je priča o odlasku Vojislava Šešelja u Haag gotova stvar. 

Del Ponteova je, navodno, već potpisala optužnicu, čeka se samo »pogodan trenutak« da se to objelodani, pa da se lider srpskih radikala nađe tamo gdje mu je, po općem uvjerenju antiratne i antinacionalističke Srbije, još poodavno mjesto. 

To je, naravno, optimistička varijanta. Ova druga, opet, kaže da od toga zasad nema ništa. Niti je optužnica napisana, niti ga je režim pokušao oteti, poglavito nisu »tom pokušaju« sudjelovali misteriozni britanski SAS-ovci. Spektakla je nekoliko dana, ipak, bilo, medijske pompe, također, a sva je prilika da će se i ova »frka« završiti kao još aferaški pucanj u prazno. Bar, dok se u Haagu ili Beogradu drugačije ne naredi...

I, kako to obično biva, jedna preoizbiljna, za mnoge na prostorima bivše zajedničke države, tragična priča, postaje sumorno komična, a i simptomatična. Komična, jer se izumitelju i vlasniku »zarđale kašike« pružaju neslućene medijske i estradne mogućnosti da se eksponira i skuplja jeftine političke i »patriotske« poene u (ispod) prosječnoj svijesti. Simptomatična, stoga što pokazuje dimenzije konfuzije i (ne)nespremnosti  vlasti da iz stvarnih, a ne samo pragmatično - financijskih motiva, surađuje sa sudom za ratne zločine.

»Crveni četnički vojvoda« će svakako u Haag. Odmah, za dva-tri mjeseca, godinu dana, nije važno. Prinudno, spektakularnim uhićenjem, kako sam, u stvari, priželjkuje, ili »dobrovoljno«, s turističkom vizom, kako se nudi, svejedno. Račun za ratnozločinačku prošlost u Hrvatskoj i Bosni se kad-tad mora platiti i toga je i sam Šešelj svjestan. Ipak, svojski se trudi da se javnosti nametne kao »nacionalni heroj« koji, jel`te, jedva čeka priliku da krene u borbu protiv »antisrpske globalističke nemani« i očita joj lekciju o »pravednoj nacionalnoj borbi«. Pokušat će, tako, otkinuti bar dio svjetske slave, nesumnjivo, poznatijeg haaškog optuženika, svog dugogodišnjeg ideološkog, političkog i vlastodržačkog suputnika i supatnika, Miloševića. 

Nešto je u ovoj priči, ipak, intrigantnije od same (ne)izvjesnosti hoće li se, i kad, Šešelj naći u Haagu: dilema – zašto je, poslije svega i nakon toliko godina, radikalski vođa mimoiđen? Unatoč njegovom samohvalisanju da je svoj i »puni entizijazam« njegovih paravojnih formacija uložio u ostvarenje velikodržavnog projekta (Karlobag — Karlovac — Virovitica) i »nemilosrdnu borbu« protiv »ustaša i mudžahedina«? Je li njegov ratni i šovinistički »angažman« bio toliko suptilan da se nije mogao dokazati, ili će prije biti da su prevagu odnijele nagodbe na relaciji Haag — Beograd, i obratno?

A i to, kako se čini, nije bilo dovoljno. Kao da je »netko« procijenio da je Šešelj, sa svim njegovim »vrlinama« i »vještinama«, potrebniji u Srbiji, nego u Haagu. Što se to desilo s petolistopadskim pobjednicima ako je danas, prije svega njihovom voljom, Šešeljeva Srpska radikalna stranka, po snazi, treća politička grupacija u Srbiji, tik uz Koštuničinu i Đinđićevu? Čak i stožer oko koga se okuplja sav nacionalistički (probi)svijet, ali i, socijalnoj i nacionalnoj demagogiji sklone, mase koje su Miloševića jednom uzdigle u nebesa. One snage, dakle, koje osjećaju da se u Srbiji ništa u međuvremenu korjenito nije izmijenilo i da je, možda, »kucnuo čas« da se »nacionalno buđenje« nastavi tamo gdje ga je Milošević zaustavio iz svojih egoističkih vlastodržačkih poriva. 

Tko god pažljivije prati prilike u Srbiji zna da Šešelj nije (bio) samo zabavljačka varijanta ovdašnjeg političkog cirkusa. Više od toga – uvijek poželjni predmet svakojakih spekulacija, kalkulacija i manipulacija, preko koga se prelamala prava priroda nove vlasti. Kao jedan od, sasvim sigurno, najinformiranijih političara, s izvorima i »krticama« koji dosežu do samih vrhova državnih strtuktura, policije, državne sigurnosti, vojske i organiziranog kriminala, osigurao je si lagodnu poziciju opozicijskog lidera koji nesmetano krči prostor. Kao čovjek »koji mnogo zna«, nekima (u vlasti) je smetao, ali mu dosad nisu mogli ništa; drugima je bio izuzetno koristan kao realizator najprljavijih poslova protiv njihovih rivala. 

I sve što mu se pružalo umio je obilato iskoristiti. Pokazao se »dobro« na ratištima, kada je trebalo na svaki način pogurati »nacionalnu stvar«; u opoziciji, kada je za račun svog gazde trebalo eliminirati mogućnost rađanja antimiloševićevske demokratske alternative; u vlasti, kada je bio »rječita poruka« svijetu da se Srbija nema namjeru priključivat civilizaciji. Za neke je bio neugodan svjedok, za druge nepobitan dokaz (i akter) dugogodišnje simbioze politike, nacionalizma, šovinizma, ratnog profiterstva i zločina, običnog i organiziranog kriminala. Ojađenoj Srbiji utjeha da s Miloševićevim odlaskom baš i nije sve propalo.