Arhiv tekstova

»Ne trebate vi političare nego političari vas.« 

Ovu rečenicu nedavno je izgovorio jedan poznanik, zanimajući se za »sudbinu« prvog (i, vjerojatno, svih ostalih) broj(ev)a »Hrvatske riječi«.

Nepromišljeni odgovor u prilog njegovoj tvrdnji bio bi potvrdan. Međutim, samo onda ukoliko bi se zaboravilo tko je to išao hladiti uzavrjelu krv nakon što su neki ovdašnji političari (iz Subotice) - poput putovanja na Mjesec - odlazili u Srijem, pobadajući simbolični barjak pred vrata svakog doma na koja je sutradan pokucao vrag. Ili: kada bi se zaboravilo tko je to u Senti, okruženoj tenkovima, pozivao građane da se ne odazivaju izazovu masovne klanice, a zatim sam bio u prilici, kao »dobrovoljac JNA«, pisati vlastita iskustva na temu oslobodilačkih ratova. Ili: tko se to od političkih lidera sve vrijeme zalagao za vrijednost(i) različitosti građana Vojvodine, koji su krunisani hrvatskim, kao šestim službenim jezikom na ovom teritoriju. Ili: čije su to devize »di su novci«, »tačku na pljačku«, »čiji su naši novci«... koje povezuju građane Vojvodine, ma kojim jezikom govorili, kojim pismom pisali i s koliko se prstiju krstili?

Odgovor na to pitanje samo je jedan: Nenad Čanak, koji je od predsjednika LSV-a »evoluirao« u predsjednika Skupštine Vojvodine, zadržavajući iste vrijednosti kao mogućne modele funkcioniranja državnih vlasti.

 

Dokle se stiglo s izradom Ustava Vojvodine i kada slijedi njegovo usvajanje?

Osnovni zakon je u završnoj fazi i za nedelju dana treba da bude završen kao predlog. Siguran sam da ćemo do kraja februara imati sednicu sa jednom tačkom dnevnog reda, a to je usvajanje osnovnog zakona.

 

S obzirom da su u Vojvođanskom bloku, kao najjače stranke, ostale LSV i SVM, može li se na ostvarenje autonomije računati bez potpore stranaka sa sjedištem u Beogradu, DS-a i G 17 plus prije svih?

Moram reći da je gotovo sigurno da se ne može ništa uraditi ako se ne bude širila baza onih koji će ići za širom autonomijom Vojvodine. Međutim, ta baza ne može biti isključivo politička. Tu moraju da se uključuju i nevladine organizacije, sindikati i svi oni koji su interesno vezani za autonomnost Vojvodine, pre svega u samom definisanju interesa za bolje upravljanje svojim resursima, a i, s druge strane, onih koji su vezani za zaštitu prava na različitosti. U tome nam iz Beograda malo ko može pomoći, jer i oko ovog osnovnog zakona imamo dosta nesporazuma s DS-om, koja - zbog svoje strukture stranke koja deluje na celoj teritoriji Srbije - ne može da prihvati posebnosti Vojvodine na onaj način kako ih vide autohtone vojvođanske stranke. Što se tiče G 17 plus, od njihovog predsednika Miroljuba Labusa dobio sam u grubo skicu njihovog programa, gde sam pronašao sve i svašta, ali ni »v« od Vojvodine, što je dovoljno dobar pokazatelj da čak i stranka koja je okrenuta tako egzatnom pitanju kao što je novac i ekonomija i to pitanje vidi kao izdvojeno od pitanja vojvođanske samouprave nad svojim resursima. Nikada nisam bio optimista po pitanju podrške iz Beograda, a sad sam izričit pesimista.

 

Ni na jednim od nedavnih predsjedničkih izbora broj glasača koji su podržali građansko usmjerenje nije premašio 1.000.000. Koliko je taj, kao i podatak o brojci onih koji su podržali nacionalističku opciju, indikativan za buduće izbore?

Ne treba ni očekivati da će taj broj nešto rapidno rasti iz jednostavnog razloga što nacionalističke opcije mobilišu i regrutuju građane, a nadnacionalne i građanske moraju da ih edukuju, što je daleko duži i teži proces. Nismo mi imali odliv nacionalista u proteklih 15 godina iz Vojvodine nego odliv građanske i mirovne opcije; nismo imali odliv ekstremista nego umerenih. U tom smislu, štete pričinjene Vojvodini terorom Slobodana Miloševića, a posle toga nemenjanjem političkog profila zemlje - za šta veliku odgovornost snosi Vlada Zorana Đinđića - mi smo dovedeni u situaciju da političkih promena po samu Vojvodinu teško da u stvari ima.

 

S tim u vezi su i posljednji leci s antimađarskim sadržajima u Novom Sadu?

Te letke bih pre svega tumačio kao upozorenje nego što su kao oznaka nekakvog pogoršanja stanja stvari. Dobio sam uveravanja od MUP-a da su oni izdvojen slučaj, u šta želim da verujem. Međutim, izdvojen ili neizdvojen, to je slučaj koji nas poziva na veliki oprez i u tom smislu smo, kao Skupština Vojvodine, odmah reagovali i ukazali na to da se mora početi sa obračunom sa svim onima koji seju netoleranciju bilo koje vrste u Vojvodini. U tom smislu će biti usvojena i jedna deklaracija o saradnji s Haškim tribunalom na sledećoj sednici Skupštine Vojvodine.

 

Koliko Vojvodina, u situaciji bez razrađenih zaštitnih zakonskih mehanizama, i dalje gospodarski gubi putem privatizacije i prodajom poduzeća?

Tu nekih velih promena nema. Međutim, pljačka privatizacijom je jedan, čak mogu reći, manji deo. Pljačka centralizacijom je daleko veća, jer mi centralizacijom velikih sistema, koji su na teritoriji Vojvodine, imamo situaciju da se novac koji se prikuplja odliva iz nje i redistribuira po političkom voluntarizmu. Kada neko danas otkupi preduzeće u Vojvodini koje je «gubitaš», pokrije te dugove i nastavi da funkcioniše sa zaposlenima koji i dalje primaju platu, to je dobra stvar. Ako neko kupi preduzeće da bi rasprodao njegovu imovinu, da bi na tome zaradio i još otpusti radnike, to je loša stvar. Kada se otkupi preduzeće koje je već bilo pozitivno i dobro je funkcionisalo, a radnici se obeshrabre da dalje rade iz bilo kog razloga, to je jako loša stvar. U tom smislu ne može se svaki akt privatizacije posmatrati isto i ja sam oduvek izričito bio protiv privatizacije prosperitetnih preduzeća koja donose profit. Mi smo pre godinu i po mislili da smo se izborili da će polovina novca od privatizacije na teritoriji Vojvodine ostajati kao investicija u njenu infrastrukturu. Ali, do danas to nije prevedeno u zakonsku normu. Mislim da neće biti pogrešno, mada će možda tako zazvučati, ako kažem da smo mi Vojvođani u ovoj fazi prevarena strana i da ono što smo dobili u obliku aktuelne Vlade u Srbiji nije ono za šta smo se borili.