Arhiv tekstova

Ima jedna simpatična i zanimljiva zgoda u Novom zavjetu, koja mi se čini ovaj čas vrlo izazovnom. Isus je okružen svojim učenicima. Među dvanaestoricom imamo dva slučaja da su zajedno po dva brata. Petar i Andrija, Jakov i Ivan. 

Tamo se našla i majka Zebedejevih sinova Jakova i Ivana. Približi se hrabro, pomalo lukavo i ponizno Isusu da ga nešto zaište. Na direktno pitanje: »Što želiš«. Ona odgovara: »Reci da ova moja dva sina u tvom kraljevstvu sjednu uza te jedan tebi s desna, drugi s lijeva«. Isus izazvan ovim pitanjem uzvraća protupitanjem, ali ovaj puta dvojici kandidata: »Možete li piti čašu koju ću ja piti?« Kažu mu: »Možemo!« On im reče: »Čašu ćete doduše piti, ali sjesti meni s desna ili lijeva – to nisam ja vlastan dati, to je onih kojima je pripravio moj Otac.« (Mt 20,20-23) 

Ova mi se scena učinila vrlo znakovitom za određenje i putokaz svih vremena u jednoj vrlo važnoj stvari, a to je: vlast i čast. Tko je može opsluživati i jesu li te dvije tako ljudske potrebe istinite vrednote? Vlast dolazi od onoga tko je vlastan dati, a to je samo onaj koji je ima po naravi. Za mene je to samo Jedan. On je izvor života, živototvorac pa onda i jedina vlast koja izlazi iz samoga bića. Njegova je volja da je svom najmilijem i sebi najsličnijem stvorenju dao vlast nad stvorenim svijetom da bi gospodario. Međutim, kao da nije uključeno po sebi da gospodari i njegovima, nego samo stvorenim svijetom. 

Onaj koji je došao taj stvoreni svijet i Njegove obnoviti vršio je vlast i dao je svojima da je vrše, ali na način služenja. Riječ je, dakle, o jednom samodarivanju za drugoga i načinu »podvorbe« drugoga da njemu bude bolje, ljepše i da može ostvariti sebe. Ovaj koji ima vlast zapravo služi tom drugom. Zato je vršenje vlasti u stvari piti iz čaše do dna sve ono što služenje kao takvo sa sobom nosi: napor, žrtva, poniženje, rad, itd. 

Konačno, zajednica ljudi, također nošena željom da ih netko »posluži«, predaju mu tu svoju vlastitu, naravnu vlast i samo prenose na njega brigu da je tako vrši; tako koordinira da njima kao zajednici bude ljepše i lakše. Zato je vrlo opasno, čini mi se, povezivati vlast i čast. I jedno i drugo je iskonska potreba, naša ljudska, ali je dobro upozoriti da se jedna od druge moraju odvojiti. Jer, vlast nošena čašću može biti tako opasno izazovna da ostane samo čast i da izađe na prvo mjesto pa zapravo da, vlast bilo naravna bilo povjerena, u stvari bude u službi na boljitak, ali ne zajednice nego »časti« onoga koji se je popeo i na vrhu zamijenio «zastave». Radi toga je službenicima zajednice koji su obdareni vlašću Učitelj obećao piti čašu do dna, ali im nije obećao imati čast kako su oni željeli: desne i lijeve strane. Otklonio je od njih opasnost »mijenjanje barjaka« kada budu na vrhu. 

Nije zgoreg u tom svjetlu vječne povezanosti vlasti i časti lučiti, razlikovati pa i suditi da ne bi pošli krivim putom sjedati na ona mjesta koja nam nisu dana. S druge strane dobro je podsjetiti sve one koji sudjeluju u vlasti da su zapravo u službi, a ne u gospodarenju, jer čovjek čovjeku ne može biti gospodar nego samo suputnik, ako treba i supatnik da bi bio zajedničar jednoga drugačijega i boljega svijeta. Neka riječi Učiteljeve zvone u našim ušima »To je onih kojima je pripravio moj Otac«. U viziji takvog svjetla iz vječnih visina možda bi se isplatilo razmišljati i gledati i u našoj realnosti.