Arhiv tekstova

Od Tatara do Turaka

Hrvati su od 1102. godine s Mađarima imali zajedničkog kralja, plemstvo, humaniste i crkvenu (katoličku) organizaciju. Međutim, pored tih pozitivnih stvari, imali su i zajedničke nevolje. Na unutarnjem planu su to bili sukobi, pravi ratovi za prijestolje; sukobi plemstva s kraljem i pobune kmetova. Vanjske nevolje su bili svi ratovi sa susjedima. No, neke nevolje su imale razmjere prave katastrofe. Prva je bila tatarska najezda, a znatno kasnije turska osvajanja.
    Tatari se drugim imenom nazivaju Mongoli. Spadaju u grupu nomadskih, stočarskih plemena. Živjeli su u pustinjama centralne Azije. Središte im je bilo u gradu od šatora, Karakorumu. Početkom trinaestog stoljeća ujedinio ih je Temudžin, koji se nazvao Džingis-kan (vrhovni kan). Po ujedinjenju počinju s osvajačkim pohodima, prvo prema Kini, a kasnije prema Zapadu, prema Europi. Prešavši Don napali su Kumane, koji su priznavali rusku dominaciju, pa su se borili za njih, ali su bili poraženi od Tatara, pa se veći dio odselio u Ugarsku. To je bio dovoljan razlog Batu-kanu da napadne Mađare. U to vrijeme je Bela IV. Hrvatsko-ugarski kralj. U potjeri za njim Tatari će opustošiti i Ugarsku i Hrvatsku. Bela će s dvorom pobjeći preko Slavonije i Zagreba, sve do Klisa, Trogira, pa i do nekih jadranskih otoka. Vratit će se u svoje kraljevstvo tek po odustajanju Tatara od daljnjih gonjenja. Tatari su se zbog svojih unutarnjih problema vratili u svoju postojbinu.
RAZVOJ GRADOVA: Bela IV., crkveni prelati i plemstvo bili su zgranuti nad tolikim porazom i pustošenjem od strane Tatara. Zabrinut je bio i papa. To im je bila svima opomena da svoje kraljevstvo moraju bolje osigurati od sličnih napada. Glavna greška kraljevstva je bila u tome što nisu imali dovoljan broj utvrđenih gradova, pa su bili laki plijen ovakvih pustošenja. Papa opominje crkvene prelate i plemstvo da utvrde svoje gradove bedemima od čvrstog materijala. U tu svrhu Bela dovodi u Ugarsku veliki broj Dalmatinaca, koji su imali utvrđene gradove i znali su kako ih treba graditi. Tako su Dalmatinci (katolički Hrvati), a ne Delmati, dospjeli u Ugarsku, pa ih od toga vremena kroničari uporno spominju diljem Ugarske. Naročito ih spominju franjevačke samostanske kronike u Đenđešu, Segedinu i Subotici. Možda je to ključ razumijevanja upornog imena za subotičke Hrvate-Bunjevce kao Dalmatince.
    Nakon tatarske pustoši počinje u zemljama krune sv. Stjepana svestrana obnova. Prvi zadatak je bio fortifikacija i urbanizacija. Dolazi i do boljeg uređenja unutar kraljevstva na svim poljima. Najbrži razvoj su doživjeli gradovi. Darovnice koje su dodjeljivali kraljevi sadržavale su obvezu izgraditi utvrđenja. Utvrđeni gradovi su dobijali naziv i privilegije slobodnih kraljevskih gradova (libera regia civitas). Manji posjedi i sela su dobivali isto povlastice i naziv libera villa regia – slobodno kraljevsko selo. Odatle i naziv za Suboticu – Sabatfolu, odnosno, Sobotka. Sva ta slobodna mjesta, gradovi i sela, bila su izuzeta od nadležnosti županija i velikaša. Tako su kraljevi dolazili do značajnih novčanih prihoda. Iz tih prihoda potiče se zdravstvo, pismenost i kultura općenito. Od tada se počinju jače širiti humanističke i renesansne ideje po cijelome kraljevstvu. Zapaženi kuturni napredak ostvaruje se za vladavine Lajoša Velikog i Matije Korvina. Otvaraju se učilišta, akademije u Pragu, Budimu i Požunu. Sve to organiziraju humanisti, kojih ima na svim dvorovima. Oni pišu i skupljaju dragocjene rukopise, stvaraju prve arhive i biblioteke. Tako je nastala i čuvena biblioteka Korvinijana u Budimu.
VELIKE SEOBE: U tatarskom pustošenju nisu stradali samo dvorci i naselja, nego i crkve, samostani i njihova imovina. Uslijedila je i crkvena obnova. Biskupski gradovi se također utvrđuju. Obnavlja se crkveni i pastoralni rad u svim područjima. Dovode se novi redovi i podižu samostani. Oni najviše doprinose školstvu i obrazovanju. Podignuto je mnogo seoskih i župskih crkava. Uveliko je povećan broj svećenika i redovnika. Primjera radi, Kaločka nadbiskupija je imala prije Mohačke bitke oko 500 župa, a za turske okupacije samo dvije, a 1711. godine tek desetak. Tako se razdoblje od Tatara do Turaka može smatrati najbogatijim.
Tatarski pohod je bio pljačkaški, napravio je veliku pustoš, ali je trajao kratko. Međutim, pojava Turaka u Europi, odnosno na Balkanu, je sasvim drugačije naravi. Oni su krenuli u osvajačke ratove s nakanom da sve što osvoje i zadrže za stalno. To im je kroz mnoga stoljeća i uspjelo. Ne želimo ulaziti u sve detalje njihovih osvajanja. Naznačimo samo najvažnije za našu temu i naša područja. Prvi veliki poraz na Marici 1371., Kosovo 1389., šapat Bosne 1463., Krbavsko polje 1493, Mohač 1526, prvo opsjedanje Beča 1529. i poraz kod Beča 1683. godine, kada i počinje opadanje turske moći u Europi, koje će biti okončano tek Prvim svjetskim ratom1918. godine. Nemoguće je nabrojati sve nedaće i promjene na ovom području u razmaku od 500 godina. Skrećemo pažnju samo na jednu važnu posljedicu svega toga: veliko pokretanje i seobe stanovnika Balkana od istoka prema zapadu i sjeveru.
    Turska sila će pokoriti sve zemlje Balkana i dio srednje Europe. Donijet će novu upravu, novu kulturu i novu vjeru – islam. Pred tom silom će bježati kršćanski narodi Balkana u one dijelove i države koje još nisu okupirane. Oni, koji ne pobjegnu, bit će građani drugog reda. Mnogi će se islamizirati i asimilirati. Oni, koji ostanu vjerni svojoj vjeri, narodu i kulturi, bit će izvrgnuti mnogim nevoljama i patnjama.
    U tom vrtlogu nemilih događanja poči-nje priča o Vlasima, Srbima, Hrvatima, Bošnjacima, Bosancima, Cincarima, Slavoncima, Dalmatincima i, dakako, Bunjevcima i Šokcima. O njihovoj vjeri i nevjeri; o njihovoj integraciji i asimilaciji: o njihovim življenju i preživljavanju sve do oslobođenja i otrežnjenja tko su i što su.