Arhiv tekstova
Kršćansko sazrijevanje
Javljam se pedeseti put u ovoj rubrici. Znam da novine nisu vjerske, ali znam i to da čitateljstvo kome su novine namijenjene nije ateističko. Stoga sam hrabar i dalje na ovim stranicama biti svećenik i samo svećenik. Možda ova hrana ipak pomaže zajedničkom hodu i gradnji zajedničke povijesti. Može netko postaviti pitanje čemu svake godine slaviti iste blagdane. Dapače, čemu slaviti iste blagdane na isti način? To je pitanje umjesno jer je zapravo svake godine i na isti način bez nutarnje promjene uzaludno. Ali postoji mogućnost, a to je i smisao slavljenja, da svako slavljenje istih blagdana bude novo i novije i na taj način u naš život unosi novu dimenziju.
KRŠĆANSKI HOD: Ta nova dimenzija je naš kršćanski hod kroz vrijeme. Tim kršćanskim hodom mi to svoje vrijeme obilježavamo, označujemo i iza sebe ostavljamo svjedočanstvo kršćanskoga uspona. Nakon ovogodišnjih Božićnih blagdana i vremena u kom se sad nalazimo i to ne samo u crkveno-liturgijskom smislu, nego i društvenom, daje nam za pravo da i ovaj puta sa vama, štovani čitatelji, podijelim jedno kršćansko razmatranje o našem sazrijevanju i potrebi da osobito ovogodišnji Božić i njegov završetak bude uvod u zrelije življenje i razmišljanje kršćanskih vrednota za koje smo pozvani i poslani. Vrijeme brzo prolazi. Dani nestaju kao kapljice rose kada se sunce probudi. Mudri ljudi stoga kažu da treba koristiti svaki dan. Odmah ujutro treba napraviti ono što je u životu najvažnije, kako ne bi za to uvečer bilo već prekasno. Treba odmah ujutro načiniti neko dobro djelo, sjesti pet minuta i razgovarati s Bogom, odmah ujutro trebalo bi nešto zapisati u svoj dnevnik, trebalo bi probuditi vedre, sigurne i uspješne misli u sebi, uspostaviti vezu s Bogom, zavoljeti ljude i oprostiti im, te tako slobodan, čist, nov i snažan ući u dan. Ujutro se odlučuje o čitavom danu i čitavom životu. Vrijeme djetinjstva brzo prođe. Vrijeme Božića tako brzo ode, prestanu božićne pjesme, odnesen je bor iz sobe, stol postane siromašniji i svagdašnjica se uvuče u naše dane. Važno je da život tako ne bude siv i bez nade. Jer svaki dan je uspon prema nečem novom i velikom. Isus je trideset godina živio u Nazaretu a da nitko nije na njemu primjećivao ništa neobično. Radio je sasvim obične, svagdašnje poslove, znojio se, pokazivao žuljave ruke svojoj majci Mariji i Josipu, drugovao je s prijateljima i susjedima, pjevao pjesme u društvu mladića i djevojaka, išao u sinagogu, u školu, radio u Josipovoj radionici, jeo, pio, spavao, tugovao i radovao se, ustajao, molio i tako se pripravljao na ono što će odlučiti o njegovoj sudbini i sudbini čitavog svijeta. Vrhunac njegovog zemaljskog života bilo je krštenje na Jordanu. Tad je završio njegov život u Nazaretu, a započeo javni život. Taj rez njegova života bio je dolazak Duha Svetoga, koji ga je ispunio takvom snagom da je evanđelist Luka napisao da je iz njega izlazila sila koja je liječila sve. Sv. Luka kaže da je Isus u sili Duha išao od sela do sela, od grada do grada, liječio sve bolesti, navješćivao Kraljevstvo i oslobađao ljude od zlih duhova.
REZ: Jednom u životu treba naići trenutak u kojem prestaje vrijeme djetinjstva a počinje zrelo doba. I vjera tako ima prestanak djetinjstva a početak zrelog doba. To je trenutak obraćenja, to su dani u kojima smo sazrijevali razmišljajući, moleći i tražeći Boga, kritički proučavajući svoju djetinju vjeru i vjeru svojih pradjedova, istražujući Crkvu i religije, te se onda u datom trenutku na temelju svojih razmišljanja i rezultata obratili živom Bogu i započeli zreli hod u vjeri. To se u katoličkoj teologiji i duhovnosti naziva fundamentalna opcija, to je temeljni izbor za život u prijateljstvu s Bogom. Ako se taj rez ne dogodi, ako se ta odluka u životu jednom ne ispuni, tada čovjek ostaje stalno u nekoj vrsti djetinjstva, poput djeteta u utrobi majke koje ne može dalje rasti u vjeri. Takav čovjek ni sam ne razumije zašto je postao vjernikom. Tek kad se odluči za Boga, tada i on, poput Isusa, bude ispunjen Duhom Svetim, tada počinju nutarnje, duhovne, velike spoznaje i nutarnje sazrijevanje koje čovjeka čini sposobnim da vjeru svjedoči riječima, još više životom. Tada vjera postaje sam život, tada čovjek uspješnije radi u svom poslu, jer ga vodi intuicija, ljubav i snaga koju dobiva od Duha Svetoga. Kada čovjek u svome obraćenju doživi takvo iskustvo vjere, tada je siguran da Bog postoji, jer tada nije na djelu samo razum koji mu svjedoči da bi on morao postojati, nego je to iskustvo susreta s Bogom, koje čovjek više nikada ne može zaboraviti i zbog kojega mu više nitko ne može govoriti da Boga nema.
ROĐENJE: Nije dosta samo krstiti se, nego se treba i roditi iz tog krštenja, kaže nam Isus. Krštenje nas već čini djecom Božjom, krštenje već donosi spas, ali naša odluka za to krštenje, prihvaćanje riječi Isusa Krista i njegove osobe, odlučujuća je kako bismo izrasli iz utrobe krštenja i poput djeteta rasli, odgajali se i sazreli za vjeru u kojoj se mogu drugi rađati i od nas živjeti. To je ono što kršćanima tako očito manjka i to je ono zbog čega Crkva najviše trpi. Ona kao da stalno nosi u svojoj utrobi ljude koji su kršteni, a nisu se rodili iz tog krštenja. Poput majke koja nosi u utrobi dijete koje nikako da se rodi. Jednom treba izići iz svoga roda, doma, iz svoga zavičaja, jednom treba izići iz svoga djetinjeg gledanja Boga i ući u događanje vjere. Jednom treba samostalno Bogu reći odlučujući »da«. Tada počinje novi život, tada i mi bivamo ispunjeni Duhom Svetim i tada ljudi zapažaju da smo drugačiji, da smo uspješniji, sretniji, i da smo u duši i tijelu postali zdravi. Do takvog se puta dolazi razmišljanjem, ali još više molitvom. Ali, ne recitiranjem molitava, nego srcem koje traži Boga, koje s njime razgovara i koje ga čuje. Činjenica da teško nalazimo vremena uranjati u sebe je otežavajuća okolnost i odgađanje te kršćanske zrelosti o kojoj razmišljamo. Međutim, mi kršćani ne možemo dati stvarni doprinos promjenama ovoga vremena i oplemenjivanju društva čija smo sastavnica, ako ne budemo živjeli autentično »kršteno« kršćanstvo. Stoga nije na odmet ovakvo jedno razmišljanje koje barem dio čitateljstva potiče na osjećaj odgovornosti i dužnost doprinosa boljem i drugačijem svijetu koji želimo izgrađivati. Vjera nije niti toliko privatna stvar da bi trebala biti zatvorena, niti smije biti toliko odvojena od javnog života da ne bi taj život prožimala vrednotama i obasjavala svjetlom. Dakle, naš doprinos je: biti kršćanin!
