Slikar kojem se vjerovalo
Želja nam je da opus Ljube Ivančića i uspomena na njega u našemu mentalnu oku nikada ne izblijede. On je, naime, bio jedan od posljednjih slikara kojem smo vjerovali.«
Iva Korbler
Na današnji dan, 16. siječnja prošle godine, preminuo je jedan od posljednjih velikana modernog i suvremenog (jer to u njega nisu tek sinonimi već egzistirajuće paralele) likovnog izraza, kipar i slikar Ljubo Ivančić. Bio je jedan od posljednjih slikara tišine na tragu, primjerice jednog Sutina ili Rembrandta. Stvarajući u svojevoljnoj izolaciji, Ljubo Ivančić je stvorio osebujno i specifično djelo, izgradio vlastiti likovni kod, jedan od najosobnijih u minulom desetljeću, ne samo u hrvatskoj već u sveukupnoj europskoj, pa i svjetskoj likovnoj povijesti. Bilo bi morbidno kazati kako je njegovo stvaralaštvo suočavanje s konačnošću, kako se on družio sa smrću jednako dugo koliko je i stvarao, no »metodom vlastite kože«, kako ju je on sam opisivao, Ljubo Ivančić je nesmiljenim autoportretnim i autoanalitičnim zahvatima stvorio impresivan svijet likova i ambijenata, grupa i situacija, po kojima će se pamtiti ljudska sudba između Drugoga svjetskog, hladnog te napose Domovinskog rata, po kojima će se vidjeti kako posvemašnja umjetnost, u cijelosti, od Giotta, primjerice, do Chagalla ima svoj dostoj (anstve) ni produžetak i od jednog Bacona do Ljube Ivančića.
Ivančić je bio slikar Dalmacije, Juga, Sredozemlja i njegovi pejsaži i enterijeri odišu primorskom i otočkom patinom, nekom »metafizičkom, hladnom samoćom« kako bi to definirao pokojni mu kolega, velikan nadrealističnog i utemeljitelj metafizičkog slikarstva Giorgio de Chirico, a trajna suzdržanost i suhoća, težnje da se predmet likovnoga djela svede na ogoljenost i oslobodi ma kakve zavodljive bujnosti prosto »bodu oči«. I dušu. Jer njoj se obraća ponajvećma pokojni umjetnik. U slikarstvu je startao s »Grupom petorice«, skupa s Kožarićem i Michillijem, Stančićem i Vaništom, ali je on za razliku od spomenutih kolega bio i vrstan kipar. Ljubo Ivančić je rođen u Splitu, studirao je na zagrebačkoj Likovnoj akademiji od 1945. do 1949. Potom je svršio slikarsku specijalku kod Đure Tiljka, a likovnoj se javnosti prvi puta ozbiljnije predstavio prvom samostalnom izložbom 1954. godine u Zagrebu. Od 1969. je redoviti profesor na Likovnoj akademiji u Zagrebu, a nakon smrti Krste Hegedušića mu je Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti povjerila vodstvo Majstorske radionice za poslijediplomski studij slikarstva (1975. godine), te ga izabrala za svojeg izvanrednog člana, dvije godine kasnije.