Arhiv tekstova
Napadnuti stupovi
Serija incidenata s nacionalnim poglavito protuhrvatskim predznakom, kojih smo svjedoci u posljednje vrijeme, a koji su konačno skrenuli pažnju i šire javnosti, naizgled se zaustavila. Zapravo bi se moglo reći da se nastavlja drugim sredstvima. Sâmo praćenje i izvještavanje o ekscesima upućuje na zaključak kako se i preko informiranja u jednom dijelu ovdašnjih medija nastavlja širenje prostora za one koji su spremni minimizirati i naročito relativizirati ispade protiv manjina.
S druge strane, u igru se uvode likovi i »stručnjaci« koji su 5. listopad vjerojatno doživjeli kao najveću osobnu tragediju, a koji u aktualnom reformskom zastoju ponovno vide svoju šansu. Tako se u jednom tiražnom beogradskom tisku otvaraju stranice za dužnosnike Bunjevačkog nacionalnog vijeća, koji listom napadaju sve stupove hrvatske nacionalne manjine koja živi u Srbiji i Crnoj Gori: Crkvu, matičnu državu, domicilnu državu, hrvatske institucije i organizacije, pokrajinsku administraciju… Krenulo se protiv hrvatske organiziranosti na sjeveru Bačke zato što je hrvatska organiziranost u drugim dijelovima Vojvodine praktički već svedena na simboličnu ravan. Politička organiziranost Hrvata u Srijemu, recimo, teško da će u dogledno vrijeme opet biti moguća, zbog svega onoga o čemu ćemo slušati kada u haškoj sudnici započne suđenje velikom Srbinu hrvatskoga prezimena.
Katolička crkva se u tom lamentu, upravo kao i u Miloševićevo vrijeme, grubo napada zbog toga što u puku ne širi antihrvatsku bunjevštinu, svećenici se optužuju da rade po instrukcijama iz Zagreba, a ljudi koji se osjećaju Hrvatima svode se na nedorasla bića koja »u Zagreb odu kao Bunjevci, a vrate se kao deklarirani i ortodoksni Hrvati«.
Republika Hrvatska, koja svoju dijasporu u SCG, kao i u ostalim dijelovima svijeta, pomaže i moralno i materijalno, javno, preko natječaja, to radi samo da bi tobože njima, Bunjevcima, naudila. Slično se ponaša i Srbija, kao i Pokrajinska vlada, koje financijski pomažu institucije svojih građana hrvatske nacionalnosti, čega nije bilo u lijepa stara vremena kojih se normalni stide, a neki ih, eto, priželjkuju.
Suživot i poštovanje susjeda i sugrađanina ne grade se tako što će se tragikomično bunjevizirati Marko Kraljević, nego tako što će se cijeniti mišljenje, vrijednosti i osjećaji drugih. Oni koji na to nisu spremni, rado bi se vratili u neko drugo vrijeme i vrijedno rade na tome. Hoće li im uspjeti?
