Arhiv tekstova
Bogatstvo različitosti
U svakodnevnom govoru često koristimo dvočlane nazive kao što su npr. engleski jezik, talijanski jezik, hrvatski jezik i sl. ne razmišljajući što svaki od tih naziva u sebi obuhvaća. Da bismo to spoznali, krenut ćemo od činjenice da svaki pojedinac uči govoriti u svojoj obitelji, a istodobno počinje govornu komunikaciju i s drugim stanovnicima mjesta u kojem živi. U tradicionalnim su se sredinama tijekom stoljeća stanovnici manjih i većih naselja, sela i gradova, služili pretežito kompaktnim govorima, pa je u skladu s tim svako naselje oblikovalo svoj mjesni govor. Svaki je pojedini mjesni govor polazni ili osnovni jezični sustav u dijalektnoj slici jednoga jezika. Pritom je općepoznato da su pojedini mjesni govori u znatnoj mjeri slični, tj. da u njima u znatnoj mjeri prevladaju iste jezične značajke. Mjesni govori s velikim brojem istih jezičnih značajki sačinjavaju jednu posebnu skupinu govora jednoga jezika. Srodne skupine govora zajedno sačinjavaju jedan dijalekt. Više srodnih dijalekata sačinjavaju jedno narječje. Prema tomu, svaki mjesni govor jednoga naroda moguće je smjestiti unutar pojedine skupine govora, tu skupinu govora unutar jednoga dijalekta, a taj dijalekt unutar jednoga narječja pojedinoga jezika. Izuzmemo li govore karaševskih Hrvata u Rumunjskoj i govore Hrvata na Kosovu koje mnogi jezikoslovci smatraju torlačkima, hrvatski govori i dijalekti pripadaju trima narječjima: čakavskomu, kajkavskomu i danas po broju govornika najbrojnijemu štokavskomu narječju. Kako izgleda put od mjesnoga govora do narječja pokazat ćemo na tri konkretna primjera.
Na otoku Hvaru npr. mjesni govori Staroga Grada, Jelse, Svirača, Vrbanja i Vrboske pripadaju jednoj skupini govora. Ta skupina govora pripada južnočakavskomu ikavskomu dijalektu, a taj je dijalekt jedan od šest dijalekata čakavskoga narječja hrvatskoga jezika.
IKAVSKO-SLAVONSKI DIJALEKT: Drugi ćemo primjer uzeti iz Bačke. Autohtoni mjesni govori Sonte, Bačkoga Monoštora, Bačkoga Brega, Plavne i Vajske u Vojvodini te Santova u Mađarskoj pripadaju ikavskoj skupini govora slavonskoga dijalekta, a taj dijalekt pripada štokavskomu narječju. Slavonskim se dijalektom, kako mu samo ime kazuje, govori u velikom dijelu Slavonije, osobito u njenom podravskom i posavskom dijelu, ali i drugdje u Slavoniji, te u Baranji. Izvan Republike Hrvatske tomu dijalektu pripadaju govori oko Orašja u bosanskom dijelu Posavine, svi šokački govori u Vojvodini te govori u nekoliko oaza u južnoj Mađarskoj. Na tom je dijalektu temeljen i govor Hrvata u Rekašu kod Temišvara u Rumunjskoj. Slavonskim dijalektom govore samo i jedino Hrvati. Prema tomu, slavonski dijalekt jest štokavski dijalekt hrvatskoga jezika.
NOVOŠTOKAVSKI-IKAVSKI DIJALEKT: Treći ćemo primjer također uzeti iz Bačke. Autohtoni mjesni govori Tavankuta, Žednika, Đurđina, Male Bosne, Lemeša i Bikova u Vojvodini, te Bikića, Gare, Kaćmara, Čikerije, Čavolja, Baškuta u Mađarskoj oblikuju skupinu mjesnih govora koji pripadaju novoštokavskomu ikavskomu dijalektu. Taj dijalekt također pripada štokavskomu narječju. Novoštokavskomu ikavskomu dijalektu pripadaju i brojni mjesni govori unutar granica Republike Hrvatske, posebice u Dalmaciji između rijeka Neretve i Cetine na obali i u unutrašnjosti, te svi mjesni govori Hrvata u Dalmatinskoj zagori. Na otocima tom dijalektu pripada govor Račišća na Korčuli, Sućurja na Hvaru, Sumartina na Braču, Maslinice na Šolti, a na obali mu pripada govor grada Šibenika i pojedinih mjesta oko njega, a u novije vrijeme i govor grada Splita, zatim pojedini govori oko Zadra te čitavo podvelebitsko područje, osim grada Senja i pokojega mjesta oko Zadra koji su čakavski. Govori toga dijalekta također su brojni u Lici, a ima ih i u Gorskom kotaru, te ponegdje u istočnoj Slavoniji. Izvan granica Republike Hrvatske, tim se dijalektom, osim u Bačkoj, govori u zapadnoj Hercegovini, u velikom dijelu južne, zapadne i sjeverozapadne Bosne te na širem području grada Dervente, dok u Mađarskoj, uz već nabrojene govore u mađarskom dijelu Bačke, tom dijalektu pripadaju i tri mjesna govora južno od Budimpešte. Govori moliških Hrvata u Italiji također pripadaju tom dijalektu. Ističemo da u sklopu štokavskoga narječja novoštokavskim ikavskim dijalektom govore gotovo isključivo Hrvati, a u manjoj mjeri bosansko muslimansko stanovništvo hrvatskoga podrijetla koje se danas u nacionalnom smislu smatra Bošnjacima, te iznimno Srbi u Vukovu Polju u blizini Livna, koji su taj govor poprimili pod utjecajem znatno brojnijih hrvatskih susjeda. Iz navedenoga je jasno da su mjesni govori Šokaca i Bunjevaca u Bačkoj tipično hrvatski, i nedvojbeno svjedoče o njihovoj nacionalnoj pripadnosti.
HRVATSKI STANDARDNI JEZIK: Osim konkretnih mjesnih govora koji oblikuju skupine govora, dijalekata i narječja, hrvatskomu jeziku još pripada i hrvatski književni, odnosno hrvatski standardni jezik. Važno je znati da standardni jezik nije moguće poistovjetiti ni s jednim mjesnim govorom, dijalektom ili narječjem jer se standardni jezik jednoga naroda razvija na temelju njegove književne i pismene tradicije, a konačno se oblikuje dogovorom jezikoslovaca i obično se temelji na jednom od narječja. Tako se suvremeni hrvatski standardni jezik temelji na hrvatskim govorima štokavskoga narječja i hrvatskoj književnoj tradiciji. Za suvremeni standardnojezični izričaj nije izabrana ikavica zbog snažnoga udjela dubrovačkih pisaca u razvoju hrvatske književnosti, a time i standardnoga jezika.
