Arhiv tekstova
Zemlja zimi spava
Sredina je siječnja, neuobičajeno toplo vrijeme za ovo doba godine, zemljodjelci gunđaju, to znači zimu koja će naići kasnije, zabrinuta i namreškana čela zagledaju nebo, taru žuljevite ruke dlanom o dlan… »Nema više proljeća, nema jeseni, nakon opaklije, moraš navlačit kratke pantale i litnju košulju… Ništa nije ko što je kadgod bilo«, veli mještanin Male Bosne koji ispija bocu piva u kiosku preko puta jedine osnovne škole u selu.
Škola je tiha, prazna. Raspust je. Pitamo – ima li kioska u Maloj Bosni, gdje nabav-ljaju tisak? »Tu, unutra. Tu ima i novina i kruva, i mlika, i pelinkovca, i svega…«, veli sugovornik i ulazi unutra. Slijedimo ga, te pitamo gospođu za tezgom imaju li najnoviji broj »Hrvatske riječi«. U uglu malene prostorije redom su nanizane sljedeće novine: »Politika«, »Nacional«, »Subotičke novine«, »Blic« i »Politika ekspres«. Osim »Subotičkih«, dakle, nijedne novine ne samo hrvatskoga obilježja, nego čak ni vojvođanskog… Niti »Dnevnik«, niti »Građanski list«, oba novosadska. Nema ni »Magyar Szóa«.
ČEKAJUĆI PROLJEĆE: »Kakva Hrvatska riječ? Kakva je to novina? Ja ne držim tisak iz inozemstva!«, veli prodavačica. Na naše objašnjenje kako taj tjednik nisu nikakve »inozemne novine« već list hrvatske nacionalne manjine u Vojvodini, SCG, koji izlazi u Subotici, ona ravnodušno odmahuje glavom: »Isto je to… Ima sve u »Subotičkim novinama« što nama triba i što nas interesira.«
Izlazimo iz radnje, praćeni pogledima nazočnih. Prisjećamo se glasovite replike jednoga od pokojnih životnih nam heroja, komičara Groucha Marxa, koja glasi, sasvim sukladno danoj situaciji: »Da pogled ubija, bio bih mrtav…«. U ovom se, našemu slučaju, u prodavaonici mješovite robe (i tiska) prije da govoriti o pogledima…
U crkvi usred sela velečasni Ivan Prćić je odsutan, imao je blaži prometni udes prije koji dan, otišao je u subotičku Gradsku bolnicu na rutinsku kontrolu. Susrećemo dobro držeća gospodina u kasnim šezdesetima, pitamo ga bismo li mogli popričati o selu, zimi, svakodnevnim nedaćama i ljepotama življenja i rada na salašu u Maloj Bosni. Zove se Ivan. Ivan Vojnić.
»Tu sam rođen, tu sam skoro cijeli vijek svoj životni proveo. Ne mogu bez salaša. I žena mi je, Stana, odavde. Rođena je tek koju kuću dalje od one gdje sam ja…«
Pitamo kako provode duge zimske noći, kratke i hladne dane.
»Nema se što na njivi, zemlja spava zimi. Namirujemo stoku, gdjegod se napravi disnotor, bavimo se kućnim djelatnostima. Uvečer se nađemo, kartamo se, divanimo, popijemo koju, čekamo proljeće…«
MLADI ODLAZE: A žene pripravljaju vrsnu hranu, pravu domaću, bunjevačku. Uvjerili smo se u to i osobno, jer nam je spomenuta supruga uljudnog i srdačnog domaćina bać-Ivana, Stana, pripravila takav prisnac kakav u životu još nismo okusili. A prisnac je, bez ikakve konkurencije omiljeni specijalitet iz kuhinje ovdašnjih bunjevačkih Hrvata.
»Kako mladi provode vrijeme zimi?«, pitamo domaćina.
»Nema mladih, svi su otišli u grad, već odavna. Ima nas, starijih, i onih jako starih, koji ni o vlastitom imanju i zemlji teško mogu voditi brigu…Teško je živjeti na salašu, buditi se s prvim pijevcima, lijegati kasno, ništa nije k’o što je kadgod bilo…Došli su ovi nesretnici, izbjeglice iz Hrvatske i Bosne, svojedobno, ali mi lijepo živimo, svi koliko nas ima. Ima i Muslimana tu, dolje, kod mijane, niz put, prema Bajmaku su, ima Srba, Mađara….«
Pitamo ga za nedavno rušenje križa na putu prema Malom Bajmoku, Buvljaku, kraj autobusne stanice. »To se zove Đukićev križ, to će ta obitelj, njihovi nasljednici, opet dići. Postolje je ostalo, a križ i Isus raspeti su srušeni. Ta, nije to nikakva politička provokacija, mi smo tu oduvijek lijepo živjeli. Može biti da se taj križ sam od sebe srušio, labav je uvijek bio, još kada je obitelj Đukićevih dala da se tamo to izgradi, preko puta novog silosa, na putu prema gradu. Mirko i Marica Đukić, to je na njihovoj zemlji… Ako nije to, onda su neki besposličari, pijani to srušili…To je kakva obijesna čeljad, napili se, tijesno im je u koži, pa prave razne nepodopštine. Od nerada čovjek pobjesni, poludi. Trebaju da kopati kukuruz, raditi na njivi, namirivati stoku, pa im ne bi takve huncutarije padale na um.«
KRIŽ I DALJE U DVA DIJELA: Odlazimo do spomenutog križa, doista je upravo tako kako bać-Ivan kaže. Postolje je ostalo, križ s Isusom je srušen. Kolege iz »Magyar Szóa« zaustavljaju automobil na istom mjestu, kamerom registriraju ostatke vandalskog čina. Razmjenjujemo nijeme poglede, rastajemo se bez riječi s grimasama koje odaju sjetno razumijevanje: zar nas minulo desetljeće i pol baš ničemu nije naučilo? Unuke bać-Ivana i teta-Stane s ustima punim ukusna, vrela prisnaca odgovaraju mi na pitanje kakav je kulturno-umjetnički život u selu, obje, uglas: »Bio je neki AKUD prije, poslije nije bilo ništa, a sad ima dva kulturno-umjetnička društva, ono starije se zove »Lajčo Budanović«, a novije se zove »Ravnica«. Nama se više sviđa »Ravnica«. Ali u oba se AKUD-a pleše, svira, pjeva, recitira, mi smo angažirane i u folkloru i u dramskoj sekciji.«
Mlađu udrugu, »Ravnicu«, šire pučanstvo zna kao »bazu« odakle je, pod ravnateljstvom prvog čovjeka Dramske sekcije Marjana Kiša, potekla ideja za serijal »Škripi đeram«, koji se emitirao najprije na TV Novi Sad, a sada na subotičkoj SU-TV«. Djevojčice ističu i ulogu vrijednog kulturnog djelatnika Andrije Bašića Palkovića…
UDŽBENICI STIGLI NA VRIJEME: Na koncu, odlučujemo porazgovarati o stanju u školstvu. Sugovornica nam je učiteljica Sanja Dulić, koja predaje u seoskoj školi, razredima s hrvatskim nastavnim jezikom. Pitamo je ima li interesiranja za hrvatska odjeljenja, koliko đaka ima, je li interes minule godine bio veći, ima li udžbenika na hrvatskom jeziku, kako se snalaze glede toga, na kakve poteškoće nailazi u radu?
»Predajem u OŠ. ‘Ivan Milutinović’ u Maloj Bosni i to u hrvatskim odjeljenjima, hrvatski jezik i književnost s elementima hrvatske nacionalne kulture, poglavito trećim i četvrtim razredima. Mlađima predajem hrvatski kao materinski jezik. Imam dvanaestero učenika u drugom, četvero u prvom i dvanaestero učenika koji slušaju hrvatski s elementima nacionalne kulture. To je manje no što ih je bilo lani, i ja mislim da je razlog tome što se neka dana nam obećanja glede udžbenika nisu ispunila, te su roditelji malo razočarani. No, ove godine smo dobili dostatan broj udžbenika iz matične Republike Hrvatske i situacija je bolja. Ja se nadam da će iduće godine biti još bolje«, završila je naš razgovor Sanja Dulić, a time i ovaj tekst o Maloj Bosni.
