Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Na stol svo­ja dje­la!

Prije svega želio bih podsjetiti g. Babića koji (u »Nedeljnom telegrafu od 14. siječnja 2004. godine) tvrdi: »Mi redovno idemo u crkvu. Bunjevci su veliki vernici, odani svojoj katoličkoj veri« da Bunjevci nisu »vernici« nego »virnici«; Bunjevci nemaju »sveštenike«. Oni znaju da su »sveštenici« u SPC a oni svoje duhovnike nazivaju »svećenici«, »župnici«, a oslovaljavaju ih i s »gospodin« ili ih nazivaju u najgorem slučaju s »popo«! Dakle, nikad sa »sveštenici«. U prvoj rečenici i kroz sve svoje izjave g. Babić upućuje sve iole upućene osobe na svoju nacionalnu pripadnost, jer nije izgovorio nijednu bunjevačku »rič«. Bunjevci imaju svoj jezik – ikavicu. Ako ijekavica nije bunjevački jezik, onda je to još manje ekavica!
    Nadalje, klevetničku tvrdnju da katolički svećenici imaju »ogromnu ulogu u odnarođivanju Bunjevaca… oni u propovedima govore da su Bunjevci, zapravo, Hrvati, pa čak da ovde i ne postoje Bunjevci!« g. Babić će vjerojatno morati dokazati na sudu! Ja sam katolički svećenik. Vrlo rijetko u propovijedima se bavim nacionalnim pitanjem, jer je Katolička crkva nadnacionalna. Riječ »katolički« naime, znači, »sveopći« za razliku od pravoslavnih Crkava koje su autokefalne i nose u svom naslovu nacionalni predznak. Tako sam ja župnik i Mađarima i Hrvatima, pa i onima koji za sebe tvrde da su samo Bunjevci, pa čak i da su katolički Srbi. U župi u kojoj radim nikom nije uskraćena usluga zbog njegove nacionalne pripadnosti, jedino nisam u mogućnosti obavljati obrede na ikavici, jer nema liturgijskih knjiga na bunjevačkoj ikavici, ako ih bude prvi ću služiti misu na tom jeziku, jer je – kako je općenito poznato, ikavica najhrvatskiji ili izvorno hrvatski jezik i prava je šteta što u reformi jezika nije ikavica prihvaćena kao književni hrvatski jezik. Ovim jezikom govori velika većina Hrvata i u R. Hrvatskoj, premda se službeno, dakako, poštuje ijekavica kao književni jezik!
PREDIVNA GRANA HRVATSKOG NARODA: U mojoj svećeničkoj praksi dogodio mi se jedan zanimljiv ali i tužan događaj. Prigodom smrti jedne osobe koja je bila vrlo aktivna u bunjevačkim institucijama, zahtjevano je od mene da obred obavim na bunjevačkom jeziku. Naravno, nisam to mogao prihvatiti iz gore navedenih razloga, što su oni koji su to od mene tražili i prihvatili, ali oproštajni govor u ime svih bunjevačkih institucija koji je držan kod groba, koji sam ja naravno strpljivo i s poštovanjem prema pokojniku saslušao, održan je na srpskom književnom jeziku. Ni jednu jedinu riječ tom čovjeku u ime bunjevačkih institucija u kojima je on radio i za koje se zalagao, nije upućena na bunjevačkom jeziku. Sic! (tako!) – rekli bi Latini!
    Dakle, kroz učenje o katoličkoj vjeri ne dokazujem da Bunjevci ne postoje! To ne kažem ni u onom dijelu svoje svećeničke djelatnosti koja se naziva prosvjetiteljskom. Svećenici su među Bunjevcima uvijek bili prosvjetitelji! – to bi trebalo biti poznato i Vašim sugovornicima! Uvijek ću učiti druge da Bunjevci postoje, da je to jedna divna, grana hrvatskog naroda. I uvijek se ponosim i ponosit ću se da pripadam bunjevačkom rodu i hrvatskom narodu! To sam naučio od svog pokojnog oca i od svoje mame, i od dida i nana mojih. Nisam tu svijest »usisao« u Zagrebu, na teološkim studijama. I nisam otišao u Zagreb kao Bunjevac a vratio se kao Hrvat. Doista, je komična tvrdnja da oni koji idu studirati u Hrvatsku, u Zagreb »odu kao Bunjevci, a vraćaju se kući kao deklarisani, ortodoksni Hrvati…«. Lako je provjeriti u indeksima onih koji odu studirati u Zagrebu što su po nacionalnosti jer kod upisa na Fakultet u Indeks se upisuje i nacionalnost! A stotine mladih studiralo je i studira u Zagrebu. Mislim da će se svi slatko nasmijati na ovu tvrdnju g. Babića. Jako loše mišljenje ima g. Babić o roditeljima naših studenata ako misli da ih oni nisu naučili tko su i što su!
Tvrdnja da mladi Bunjevci iz Subotice odlaze u Hrvatsku na studije, prvenstveno teološke – je također apsurdna i apsolutno lažna i očituje da je posve neupućen u stvar. Nažalost, svega nekoliko mladića studira teologiju u Hrvatskoj. Dobro bi bilo da ih je puno više, a svi ostali studiraju nešto drugo. Također je žalosno da se svega jedan posto od onih koji studiraju u Hrvatskoj vraća ovamo, tako da oni sigurno neće ničim ugroziti »Bunjevce«!
    Kakav je katolik g. Babić otkrio nam je tvrdnjom da »mladi Bunjevci« uz pomoć raznih donacija odlaze u Hrvatsku »… zatim i na mnogobrojne pompezne verske događaje (recimo kad papa posećuje Hrvatsku ili Mađarsku)«. Nijedan Bunjevac katolik neće govoriti o svom vrhovnom poglavaru tako. Zašto bi jednom katoliku smetalo da »mladi Bunjevci« idu u Hrvatsku kad vrhovni poglavar katoličke Crkve dolazi u posjet! G. Babiću je to jako zasmetalo, zašto? A kakve veze ima ono »ili u Mađarsku« sa odlaskom »mladih Bunjevaca« na »pompezne verske događaje« u Hrvatsku, doista ne razumijem, ako je mislio da je Hrvatska financirala odlazak Bunjevaca na susret s papom kad je dolazio u Mađarsku, onda se grdno vara. Bar da jeste. Uostalom u Mađarsku na susret s Papom su išli uglavnom Mađari!
SVATKO ODLUČUJE SAM: O tome da samo Bunjevci od svih nacija, ako već g. Babić tvrdi da su Bunjevci nacija, nema svoju matičnu državu i to da Hrvati nemaju »kolo« je priča za sebe na što će se osvrnuti, vjerujem, oni koji su za to kompetentni.
    Vaš drugi sugovornik koji je se »bavi proučavanjem bunjevačke istorije« je izrekao također nekoliko klevetničkih tvrdnji koje će morati ili javno povući ili dokazati na sudu. Prije svega mislim na tvrdnju: »Katolička crkva nas ucenjuje time što službu drži na hrvatskom književnom jeziku, a ne na bunjevačkoj ikavici. Hrvati, preko crkve, prevode Bunjevce u svoj nacionalni korpus…«. To je prevelika i opasna tvrdnja. Treba dokazati kako to ona »ucenjuje« i kako i gdje to čine »preko Crkve!« Crkva se time ne bavi, osim prosvjećivanjem ljudi, uz svoju vjerničku odnosno crkvenu djelatnost, a svatko odlučuje sam, a kod djece odlučuju roditelji. Tako smo i uoči posljednjega popisa: posvjećivali svoje vjernike i poticali ih da se izjasne kao Hrvati jer Bunjevci po svemu – kako je to očito iz mnogih povijesnih dokumenata i po vjeri, i po kulturi i, dakako, po ikavici, pripadaju hrvatskom narodu, iako jesu Bunjevci, kao što su i Dalmatinci, Dalmatinci ali i Hrvati ili Šumadinci Šumadinci ali i Srbi. No, nikog nismo »preveli« – a i kako bi – u Hrvate. Ni u jednom crkvenom dokumentu se ne upisuje nacionalnost! Ako g. Mandić to ne zna može provjeriti u bilo kojem župnom uredu!
SLABO S MATEMATIKOM: Na ostale njegove komične tvrdnje također će, nadam se, osvrnuti se netko drugi kao na primjer na ono da je Marko Kraljević i »naš« tj. bunjevački, zatim da je na teritoriju Vojvodine poslije 1945. godine bilo oko 400.000 onih koji su se izjasnili kao »Bunjevci i Šokci«, zatim da su Bunjevci bili bogumili i pravoslavci te da »posle (15. veka) prelaze u katoličanstvo….; da je slava kod Srba ono što je kod Bunjevca imendan – ni blizu! – tvrdim, a tako će ustvrditi svi koji iole poznaju »krsne slave« ili imendane; zatim, da po zadnjem popisu u Subotici ima 65 posto Bunjevaca i Srba, a 38 posto Mađara (65 + 38 = 103; a što je s onima koji su se drugačije izjasnili. To što radi g. Mandić je asimilacija, »prevođenje« onih koji su se drugačije izjasnili pod »Bunjevce, Srbe ili Mađare«. To je diskriminacija, a ne ono za što on optužuje Katoličku crkvu!). Posebna su priča i »Bunjevačke novine« (s mnogim člancima na srpskom jeziku – valjda im zato država i uskraćuje pomoć!)
    Osobita je tvrdnja »Bunjevci imaju više sličnosti sa Srbima nego sa Hrvatima« – a »zajednički su nam katolička vera i latinično pismo. To je sve!« Ovom tvrdnjom kao i nizom drugih i g. Mandić je vrlo jasno očitovao svoje »nacionalne namjere« (a i njega govor izdaje!), jer vjera i jezik uopće nisu tako beznačajni u ocjenjivanju pripadnosti neke osobe bilo Crkvi bilo naciji! Ali eto njemu je »to sve!«.
PRILIKE ZA SUSRET: I na kraju želim samo uočiti da se zauzimanje za »bunjevačku naciju« g. Babića i Mandića (visokih zvaničnika bunjevačkih institucija!) svodi na optuživanje »njihovih« – kako kažu – »katoličkih sveštenika« i njihove Katoličke crkve, a ništa ne kažu kako se zauzimaju za to da njihova matična država prizna da su Bunjevci narod, da im omogući školovanje na materinskom, to jest bunjevačkom jeziku… Ili to možda nije važno? Možda su zadovoljni što im je, bez službenog priznanja, omogućeno da osnuju »Bunjevačko nacionalno veće«… Bolje bi bilo da se bave tim pitanjima ako već hoće da Bunjevci budu priznata nacija nego što se bave onim u što se ne razumiju i o čemu nemaju istinite informacije, jer su tako upali u klevetu, a kleveta je – kako nas uči naša katolička vjera – teški grijeh a i, po državnim zakonima, kažnjivo djelo! U svakom slučaju, bit će prilike da se sretnem s njima – jer će kao »dobri vernici« u ispovijedi morati priznati i pokajati se za grijeh klevete ili ćemo se sresti na građanskom sudu da u sudskoj raspravi iznesu dokaze za svoje klevetničke tvrdnje, osim ako im i ovog puta »katolički sveštenici« i »njihova« Katolička crkva – kao i bezbroj puta do sada – i ovaj grijeh i ovo, državnim zakonima kažnjivo djelo, progleda kroz prste pa ih ne tuži Sudu, na što bi imala građansko pravo!
    I htio bih im poručiti da sam spreman suočiti se s njima i usporediti svoj rad i rad Katoličke crkve na očuvanju bunjevačkih narodnih običaja, folklora i bunjevačkog jezika i svijesti. Stavit ćemo na stol svoja djela, pa ćemo ocijeniti… Možda se otkrije tko se i koliko se za što zalaže! U svakom slučaju Katolička crkva se za to borila i zalagala i u najgorim vremenima komunističkog režima zbog čega su nerijetko trpjeli mnogi katolički svećenici a neki su zbog toga i proveli dosta godina u zatvoru.

Najava događaja

06.12.2024 - NIU »Hrvatska riječ«: Poziv za slanje rukopisa

NIU »Hrvatska riječ«: Poziv za slanje rukopisa

Nakladničko vijeće NIU Hrvatska riječ poziva književne autore i autorice iz Srbije koji stvaraju na standardnom hrvatskom jeziku ili dijalektalnim govorima Hrvata da šalju svoje neobjavljene rukopise radi njihove moguće objave u idućoj, 2025. godini. Rukopise je potrebno poslati u elektroničkom obliku (Word dokument) na e-mail: naklada@hrvatskarijec.rs. Rok za slanje rukopisa je do 30. studenoga 2024. godine.
O uvrštenju rukopisa u nakladnički plan za 2025. godinu odlučivat će Nakladničko vijeće NIU Hrvatska riječ. Recenzije, predgovori i pogovori se ne zahtijevaju. S autorima se sklapa ugovor o međusobnim pravima i obvezama, a prispjeli rukopisi ne vraćaju se autorima.

25.11.2024 - Smotra hrvatskog filma u Beogradu

Produkcija Teatar Stella iz Splita u suradnji sa ZHB-om Tin Ujević iz Beograda organizira od 25. do 30. studenoga 6. smotru hrvatskog filma u Beogradu. Smotra se realizira uz potporu Hrvatskog audiovizualnog centra a u spomen na redatelja i nekadašnjeg predsjednika ZHB-a Tin Ujević Stipu Ercegovića (1948. – 2023.). U glavnom programu su igrani filmovi novije produkcije a na programu će se naći i dokumentarna i kratka igrana ostvarenja, uz dio namijenjen retrospektivi. Prva dva dana manifestacije, ponedjeljak i utorak, 25. i 26. studenoga, rezervirana su za pitching forum hrvatskih kratkih igranih filmova Make it happen koji će okupiti redatelje i producente iz Hrvatske, Srbije i Albanije.

Smotra će biti održana u Art kinu Kolarac (Studentski trg 5) a službeni program počinje u srijedu, 27. studenoga, kada publiku očekuju tri filmska ostvarenja. Od 17,30 sati bit će prikazan igrani film Most na kraju na kraju svijeta redatelja Branka Ištvančića a od 19 sati dokumentarni film Spomenici hrvatskih kipara na tlu Srbije Stipe Ercegovića. Svečano otvorenje je u 20 sati, nakon kojega u 20,30 sati će biti prikazan igrani film Božji gnjev Kristijana Milića.

U četvrtak, 28. studenoga, bit će prikazana četiri filma. Od 18,30 sati na programu je kratki dokumentarni film Strossmayerov kipar – Priča o Vatroslavu Doneganiju Mihaela Kelbasa i Mirka Ćurića, u 19 sati slijedi igrani film Stigme (režija: Zdenko Jurilj) a u 20 sati bit će prikazan kratki igrani film Kaže se Čakovec (režija: Vanja Nikolić). Publika će od 20.30 sati moći pogledati igrani film Bosanski lonac u režiji Pave Marinkovića.

U petak, 29. studenoga, na programu su također četiri ostvarenja. Od 18,30 sati bit će prikazan kratki dokumentarni film Punim plućima (režija Leila Elhoweris), od 19 sati slijedi dokumentarni film Potraga za gušterom (režija Lukša Benić), a od 20 sati kratki igrani film Marko (režija: Marko Šantić). U glavnom programu od 20.30 sati na programu je igrani film Dnevnik Pauline P. u režiji Nevena Hitreca.

Za subotu, 30. studenoga, najavljena su tri filma. Od 18,30 sati na programu je igrani film Tereza 37 Danila Šerbedžije, od 20,10 sati publika će imati prilike pogledati kratki igrani film Snjeguljica (režija: Lana Barić), dok od 20,30 slijedi igrani film Punim plućima (režija: Radislav Jovanov Gonzo).

Svake večeri nakon projekcija bit će organiziran razgovor s autorima i glumcima iz prikazanih ostvarenja.

Selektorica i umjetnička direktorica 6. Smotre hrvatskog filma u Beogradu, uime produkcije Teatar Stella iz Splita je filmska i televizijska redateljica doc. dr um. Branka Bešević Gajić, a producentica i direktorica kazališna i filmska glumica Andrijana Vicković.

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika