Arhiv tekstova

Božić za stolom princeze Jelene

U zastupničkoj raspravi pred dubrovačkim senatorima našao se u drugoj polovici osamnaestoga stoljeća i prijedlog o izdavačkoj potpori knjizi polemika Ignjata Đurđevića, u kojoj je taj tada već pokojni posljednji veliki pjesnik i erudit svoje male zajednice nastavljao dokazivati kako je sv. Pavao doživio brodolom kraj Mljeta, a ne blizu Malte.
    Đurđević se naime s priličnim uspjehom bio uključio u veliku i ozbiljnu raspravu onoga doba o mediteranskim postajama važnoga apostola, pa je svojim očito dobro posloženim argumentima izazvao cijeli niz odgovora. Prijedlog o potpori, razumije se, govoreći suvremenim političkim žargonom, »nije prošao«, jer hrvatska zastupništva odavna propuštaju razumjeti važnost brzih i dovoljnih ulaganja te vrste, ali sama rasprava pokazuje da je postojala svijest o tome kako pitanje nije zanemarivo te da bi možda u njemu trebalo ustrajati. Zastupnike, pritom, sigurno nije vodila samo želja za isticanjem i obranom ugleda predstavnika svojega kruga, koliko sam problem – nije li se zbilja sv. Pavao prošetao po Mljetu.
    Mljetska apostolska epizoda bila bi – da se po kriterijima onoga doba mogla obraniti – za dubrovačke interese i te kako važna, a ni do danas se ljestvica tih vrijednosti nije bitno promijenila. Postoji ipak dalekosežna razlika, u naše se doba u takvim prijeporima ne očekuju više snažni umovi i čvrsti pokazatelji, često je dovoljna pozitivna predaja zajednice i dobra prezentacija takva uvjerenja. Ispada nekako da je nama prestalo biti važno je li sv. Pavao propovijedao na Mljetu, jer kad bismo sami u tome uvjerenju slijedili opata Đurđevića, teško da bi se više itko tomu protivio, naprotiv, uvijek bi se našlo mnogo onih iz cijeloga svijeta koji bi se u to željeli također uvjeriti.
    Uvelike me je međutim ovih dana iznenadila vijest da Mljet nije jedina postaja sv. Pavla u hrvatskim stranama. Zatekavši se stjecajem sretnih okolnosti u izvrsnome društvu pravoslavnoga episkopa dalmatinskoga, gospodina Fotija i predsjednika Srpskoga kulturnoga društva »Prosvjeta« Čedomira Višnjića, i to u predbožićno vrijeme izračunato po julijanskome kalendaru, u manastiru Krka, iznenada mi je postalo jasno da se naš svetac doista također mogao zateći na tome jedinstvenome mjestu. I to ne samo zato što su gostoljubivi monasi o njegovu boravku na Krki govorili toliko neposredno i neutralno kao da se samo po sebi razumije, a ni zbog pomalo romantičnog i mističnog nadahnuća koje se gotovo uvijek osjeti u prostorima pravoslavnoga hrama, pa ni zbog autentičnih ranokršćanskih katakombi sa simboličkom ribom ucrtanom u kamen i memoriju nad kojima je hram izgrađen, nego i zbog ambijenta i povijesnih slojeva koji takvu mogućnost čine dijelom tradicije, vjere, kulture, identiteta povijesnih i modernih zajednica prostora koji nam pripada i zemlje koju smo zaslužili. Onomu tko na Mljet ili Krku dođe s nešto znanja o tome gdje se zatekao, neće uopće biti teško povjerovati u posjete sv. Pavla, pitanje je samo je li mu i zašto bi mu bilo važno otići tamo, to jest što bi i koga ondje tražio.
    Krka je jedan od šest pravoslavnih manastira u Hrvatskoj – rečenica je koja bi trebala biti suvišna kao općepoznata, ali nije, jer se o tome dijelu hrvatske kulturne tradicije ne zna i ne govori ne samo nedovoljno nego osim u maniri političkoga protokola u široj javnosti gotovo uopće. Tri su u dalmatinskoj eparhiji Srpske pravoslavne crkve, u vrlo malome krugu, dakle još Krupa i Dragović, Gomirje je kraj Ogulina, Lepavina blizu Koprivnice te Orahovica. Kada se u turističkim vodičima i leksikonima crkve i samostani razvrstavaju po važnosti, obično se uporište traži u njihovim riznicama.
    Manastir Krka ne bi ni u tome ključu loše prošao, premda na žalost nije posve točno ono što piše u priručnicima o kulturnome blagu koje mu pripada. To je blago doista respektabilno, ali još nije vraćeno u Hrvatsku premda manastir čini koliko može da se to što prije dogodi. Bitno je dakako da se steknu formalni i materijalni uvjeti. Krka je, dakle, osim po povijesnim slojevima svoje sakralnosti i osim po riznici važna i po svojoj priči. Samostan kakav ćete danas ondje zateći i uz kojega djeluje pravoslavna bogoslovija čiji učenici duhovnost uza skrb o starim knjigama učvršćuju i u masliniku i vinogradu podignut je nekako u doba Ignjatovih mljetskih prepirki, u osamnaestome stoljeću. Predaja međutim kaže da je tradicija pravoslavnoga hrama u toj točki znatno duža. Po toj srednjovjekovnoj priči kneginja Jelena Šubić, supruga hrvatskoga velikaša ali i sestra srpskoga cara Dušana, pobrinula se još u četrnaestome stoljeću oko uređenja Krke. Je li to točno ili nije – pitanje je identično onomu o putovanjima sv. Pavla.
    U hrvatskim i srpskim razgovorima argumentacija te vrste znala je poprimiti dramatične tonove i biti priprema prijekih postupaka. To dakako ne znači da nam dvorski transkripti Šubićevih – kad bismo do njih došli – ne bi mogli pomoći. No i bez njih, kad je riječ o Srbima u Hrvatskoj, njihovoj tradiciji i njihovim pravima, Hrvatska se osim točne spoznaje da je riječ o manjini mora držati načela odgovornosti većine, što nije samo simboličko ni političko pitanje. To tim prije što se upravo hrvatska kultura pročistila i održala iz dugotrajne manjinske perspektive, pa i u odnosu na Srbe. Gesta nadmoći bila bi negacija toga pročišćenja, tim prije što dvor kneginje Jelene Šubić nije jedina, ali jest tipična forma pretapanja. Takva pretapanja nisu dovela do stapanja Hrvata i Srba, to je napokon jasno i stoga se tako dobro osjeća za stolom koji je princeza Jelena ostavila u zemlji koja joj je bila dana. Ona se tom izboru nije protivila, a to se na Krki dade osjetiti cijele godine, pa i kada nije doba božićnoga razumijevanja po obostranome kalendaru.
Autor je ravnatelj Leksikografskog zavoda
»Miroslav Krleža« iz Zagreba
Članak je objavljen u Vjesniku 8. siječnja 2005.