Arhiv tekstova
»Smrt« Vladimira Nazora u Petrovaradinu 1993!
U četvrtak 29. travnja 1993. godine ispred osnovne škole u Petrovaradinu uklonjen je kip Vladimira Nazora po kome je škola nosila i ime od 1952. godine, koje joj je također oduzeto iste godine prije uklanjanja skulpture, te je »prekrštena« u OŠ »Jovan Dučić«.
Osječanin, kipar Stjepan Gračan izradio je kip Vladimira Nazora za maksimirski park veličine desetak metara, a isti kip veličine dva metra, od bronce i patiniran, izlio je za petrovaradinsku OŠ »Vladimir Nazor«, poklonivši ga Petrovaradinu, rodnom gradu Bana Jelačića. Kip je postav-ljen ispred škole o stotoj obljetnici Nazorova rođenja – 30. svibnja 1876. godine – 30. svibnja 1976. godine.
ŠKOLA U PETROVARADINU: Najstarija školska zgrada koja i danas postoji u Petrovaradinu potiče iz 1856. godine. U drugoj polovici 19. stoljeća u škole se uvodi hrvatski jezik. Postoje podaci da su u vrijeme od 1873., do 1930. godine u Petrovaradinu bile tri narodne škole; dvije trogodišnje i jedna viša mješovita pučka škola za čije potrebe je izgrađena školska zgrada koja i danas čini sastavni dio škole. Gradilište škole svečano je otvoreno 9. kolovoza 1874. godine, a nastava u novoj zgradi je počela na hrvatskom jeziku 1876. godine.
Izgradnja ove škole veoma je značajna u kulturno-prosvjetnom životu Petrovaradina, jer je omogućavala opće osmogodiš-nje obrazovanje i dva fakultativna razreda, koja je po programu i strukturi predmeta imala rang niže gimnazije. Po socijalnom porijeklu učenici su pretežno pripadali porodicama nadničara, slugu, ribara, vinogradara, ratara i zanatlija. Pri ovoj školi je osnovana i poftorna škola-opetovnica. Ona je dva puta tjedno okupljala učenike koji nisu završili šest razreda. Od 1889., do 1897. godine školi je bila pripojena i košaračka škola u kojoj su se učenici osposobljavali za zanat, a od 1900., do 1923. godine u njenom sastavu je radila i šegrtarska škola. Od 1895., do 1923. godine u istoj zgradi radila je i trogodišnja ženska stručna škola, gdje su završene učenice građanske škole učile krojenje, šivenje i vez. Građanska škola je 1930. godine premještena u Novi Sad, dok su u Petrovaradinu ostale državne osnovne škole.
Poslije rata 1945. godine u Petrovaradinu je otvorena niža mješovita gimnazija koja je prerasla u osmogodišnju školu, a kako je na početku već rečeno, 1952. godine dobila je ime Vladimira Nazora hrvatskog pjesnika u čijoj je poeziji 1913. godine našao mjesto i sonet »Petrovaradin«.
TEŠKOĆE ZBOG LATINICE: Od 1. rujna 1984. godine đaci prvaci Osnovne škole Vladimir Nazor u Petrovaradinu počeli su školovanje izučavanjem ćiriličnog, a ne kao do tada, latiničnog pisma. Do pokretanja pitanja o prioritetu u redoslijedu izučavanja dva pisma došlo je na sjednici Vijeća mjesnih zajednica Skupštine općine Petrovaradin 20. travnja 1984. godine, jer je po riječima delegata Uroša Perića prvenstvo u izučavanju latinice stvaralo teškoće djeci prilikom promjene prebivališta.
U kontaktima općinskog komiteta s pedagozima škole »Vladimir Nazor« zaključeno je kako se u prvim razredima počinjalo latinicom zbog naslijeđenog stanja u školi i dugogodišnje (!) tradicije i kako ne postoji nikakva službena odluka stručnog ni samoupravnog organa koja bi bila osnova ovakve prakse (?!).
Uklanjanje kipa ispred škole i oduzimanje imena istoj koje je nosila punih 40 godina, samo je dovršavanje posla koji je započet prije tridesetak godina. Na IX. Sjednici Skupštine grada Novog Sada od 17. prosinca 1992. godine donijeto je rješenje o promjeni naziva ulica i trgova u Petrovaradinu. Na osnovu članka 8. Zakona o teritorijalnoj organizaciji Republike Srbije i lokalnoj samoupravi mijenjaju se u Petrovaradinu ulice s imenima hrvatskih velikana i to: Berislavićeva, Frankopanska, Jurišićeva, Kumičićeva, Svačićeva, Zrinskoga, G. Krkleca, V. Desnica, Koste Nađa i Viktora Novaka, preimenujući se u Arčibalda Rajsa, Patrijarha Rajačića, Vladike Nikolaja, Jovana Monasterlije, Vuka Isakovića, Beogradsku i prote Mihalđića.
PRIJETNJE I PRITISCI: Za samo dvije godine, od 1991., do 1993., iz Petrovaradina se pod prijetnjama i pritiscima iselilo 106 obitelji, odnosno 425 osoba, zamijenivši kuće i imanja sa Srbima iz Hrvatske. Otprilike, to je svaki osmi žitelj Petrovaradina hrvatske nacionalnosti. Nesumnjivo, Petrovaradin je izgubio svoju dušu nemoćan da se obrani pred nasrtajima »članova Zakona Republike Srbije o urbanizaciji, teritorijalnoj organizaciji i lokalnoj samoupravi, komasaciji, sekcija i odredaba gradskih komiteta za društvene djelatnosti, prosvjetnih inspektorata, međuopćinskih prosvjetno-pedagoških zavoda, sekcija za obrazovanje i kulturu«!
Jedino još četiri prelijepe katoličke crkve poput nijemih svjedoka govore o prošlosti i »dugogodišnjoj tradiciji jednoga naroda, koji šuteći i bezglasno umire u državi koja mu je uzela sve, a ništa mu nije davala. Najsvježiji je dokaz na školi »Vladimir Nazor«: ploča s natpisom ćiriličnim »Osnovna škola u Petrovaradinu; Jovan Dučić«. »Umro« je Vladimir Nazor u Petrovaradinu. Prisjetih se anegdote iz studentskih dana jednog uglednog petrovaradinskog intelektualca. Kad je bio na akademiji kao student jedan mu je kolega rekao da je ustaša i da su svi Hrvati ustaše osim Vladimira Nazora. Mladi student, Hrvat, požali se profesoru, rekavši što mu je kolega kazao, očekujući zaštitu od profesora, odnosno prijekor kolegi sa studija. Profesor mu na to mirno odgovori: »Nije vam kolega student dobro rekao: Svi Hrvati su ustaše, Vladimir Nazor je Hrvat, dakle i on je ustaša«.
