Arhiv tekstova

Teško je napisati pregled filma koji će »trajati cijelu stranu«, kada ni sam film ne traje baš dugo. Ali, kao što je redatelj Ognjen Sviličić pokušao film razvući na 82 minute (u tome je barem tehnički uspio) pokušat ću ovaj tekst razvući na cijelu stranicu (koristeći se, među ostalim, mnoštvom nepotrebnih informacija koje ću stavljati u zagrade).

Najnoviji hrvatski film »Armin« definitivno ima dobru ideju. Priča o Ibri (Emir Hadžihafisbegović) i njegovu sinu Arminu (Armin Omerović), koji iz svog malog grada u Bosni putuju na filmsku audiciju u Zagreb, jest vrlo interesantna, ali cijeli se film može prepričati u pet rečenica. Armin se nada kako će dobiti ulogu u filmu koji govori o ratu u Bosni. Ibro želi sinu pružiti priliku da ostvari svoj san. Cilj se čini blizu, ali ubrzo slijedi razočaranje, jer se autobus kojim putuju kvari. Na audiciju stižu prekasno, ali otac ih uvjerava da Arminu daju drugu šansu, no Armin zbog velikog stresa dobiva epileptični napad. A onda stiže neočekivana ponuda od ekipe filma, koju Ibro odbija, a mi konačno shvaćamo koliko otac voli sina. 

POGREŠNA FORMA: Reklo bi se odlična struktura za kratku formu, samo nije jasno kako čovjek koji je snimio »Oprosti za Kung Fu« i »Da mi je biti morski pas« to nije shvatio. Realno, »Armin« bi trebao trajati 20 minuta, sve ostalo je višak koji treba izbaciti. Gomila nepotrebnih šetnji, vožnji i razgovora s dugim kadrovima koji traju, čini se, koliko i »Svemirska odiseja 2001« (u filmu postoji blaga referenca na ovo Kubrickovo remek djelo, koja djeluje trivijalno i nepotrebno). Reći za film kako iz njega treba izbaciti tri četvrtine jest surovo, ali to nikako ne znači da je film loš (ustvari znači, ali je mogao biti dobar). O potencijalnoj kvaliteti filma svjedoči nam i to, što se ovo ostvarenje našlo u službenoj selekciji Berlinskog festivala (svjetska premijera filma) i u službenoj selekciji FEST-a, gdje je čak i uvršten u natjecateljski program Europa van Europe (balkanska pretpremijera). 

GLUMAČKI DVOJAC: Najzaslužniji za to je svakako glumački dvojac – spoj iskustva i mladosti. Armin Omerović je fenomenalan i na istoj razini kao u »Putu lubenica« ako ne i bolji – mali kuriozitet filma je to što Armin glumi samog sebe, što ga dovodi u položaj naturščika iako je on profesionalni glumac. A, ako je mladi Omerović fenomenalan, teško je pronaći riječ kojom bi se opisala uloga Emira Hadžihafisbegovića, koji se očigledno dobro snalazi u komornim ostvarenjima. Ova dvojica vuku film na svojim leđima i drže publiku u kino dvorani, što treba posebno radovati, jer je do sada bio obrnut slučaj, bar kada su hrvatski filmovi u pitanju. Osim njih dvojice i glazba bi mogla biti ta kočnica pri izlasku, ali su inače dobri glazbeni brojevi ugušeni dugim kadrovima koji odvuku gledateljevu pozornost na sebe (i onda je bace na djevojku u redu ispred). Iz istog razloga ni zanimljiva priča (koja tretira odnos sina i oca na jedan dirljiv, ali ne i kičast način) ne može vam zadržati pozornost. Da sve bude jasno, nije problem to što su kadrovi dugi (to je samo njihova glavna karakteristika, osim toga što su nepotrebni), nego to »kako su dugi«. Na sve strane probija dojam usiljenosti, koji je tu iz jednostavne želje da se razvuče ono što se na sat i dvadeset minuta ne može razvući. Zato za kraj, mali savjet autorima filma: premontirajte film i eto Hrvatskoj Oskara za najbolje kratko ostvarenje.                

 

Piše: Miroslav Šokčić