Arhiv tekstova
Na putu jedinstva
Čovjek prolazi kroz život. Na tom životnom putu proživljava razna iskušenja. Ne može proći bez napora, padova i rana. Za neke rane je sam kriv, a neke rane mu drugi zadaju. Jedna od najtežih rana je sablazan. Sablazan je zlo koje dolazi sa strane i zbunjuje nas na tom životnom putu. Takova sablazan je razjedinjenost kršćana. Naime, svima je temeljna istina: vjera u Krista i svima je zadatak navijestiti i svjedočiti Krista Spasitelja. Način na koji to čine koji puta je tako sablažnjiv, da više odvodi nego dovodi Kristu. To nas boli. Stoga nije nikakvo čudo da naše vrijeme u kom živimo postaje osobito osjetljivo za pitanje kršćanskog jedinstva. To nije želja, niti potreba za kršćanskom uniformnošću nego je želja da kršćani, makar raznim putovima, obogaćuju povijest istim svjetlom i hodom »u istom pravcu«.
Stvoreni smo po Božjoj zamisli. Zato ne postoji mogućnost sretnog i zadovoljnog života bez prijateljevanja s Bogom, bez prihvaćanja njegove volje. Zapravo, najsavršeniji vjernik i pravednik je čovjek koji živi po Božjoj volji. Molitva koja uvijek biva uslišana jest vapaj za Božjom voljom. Bog ne želi našu smrt, on nikada ne želi da budemo jedni od drugih odijeljeni, da se mrzimo. Bog ne trpi masakriranje i rat, nepravdu i nečovještvo. Znamo da nam je ići putem jedinstva, pravde, slobode i mira. Ali, da li se na to odlučujemo?
OPASNOSTI »SVIJETA ZLA«: Svi smo u pustinji života, ušli smo u svijet u kojem nas zlo može napastovati i odvoditi od dobra, gasiti naše svjetiljke, u kojem nas može odvoditi od Božje volje i omraziti nam prijateljevanje s Bogom i ljudima.
U tom svijetu živi Crkva. Isus Krist ju je htio ne samo kao organizaciju, nego kao organizam, kao njegovo vidljivo Tijelo po kojem on želi svijetu govoriti riječi mira, slobode, poštenja, gdje on želi stalno pružati snagu i mogućnost da pobijedimo nečovještvo. On je osnovao Crkvu da ona bude mjesto gdje Duh Sveti može paliti naše svjetiljke, gdje možemo biti međusobno braća i sestre iz najrazličitijih naroda, okupljeni u jedan jedini narod. Crkva je »grad na gori«, ona je »svjetlo naroda«, kaže posljednji Koncil. Crkva je »novi Izrael«, ona je mjesto gdje se Bog ušatorio i stanuje među ljudima, tu se Bog udomio, tu ima svoju kuću. Nisu se ljudi dogovorili da organiziraju Crkvu, ona nije ljudsko, nego Božje djelo. U Crkvu se i ne može ući tako da se mi u nju upišemo, da uplatimo članarinu, uzmemo iskaznicu, da privolimo uz neka pravila te Crkve, da u njoj živimo. Ne! U Crkvu se ne može ući kao čovjek, nego samo tako da se rodimo kao Božja djeca. Članovi Crkve nisu samo ljudi, oni su i Božja djeca. Potrebno se nanovo roditi, potrebno se krstiti, kako bismo postali članovi Crkve.
CRKVA KAO TIJELO KRISTOVO: Ta Crkva, kao novi narod Božji, kao Tijelo Kristovo, podložna je također teškim napastovanjima. Isus nas je na to upozorio riječima: »Evo, Sotona zaiska da vas prorešeta kao pšenicu.« Zato nas ne smiju čuditi različite nepravde koje postoje u Crkvi, dijeljenja Crkve i crkvenih zajednica, nesporazumi među kršćanima ili čak svađe, bacanje crkvenih kazni jednih na druge, teška sablazan i grijesi samih kršćana. Crkva je istovremeno sveta i grešna, kaže nam posljednji Koncil. Ona je grešna i stalno na putu obraćenja, ali ona je i sveta jer je krštenjem postala dionicom božanske naravi i ona se stoga stalno posvećuje. Crkva je hodočasnica u duhovnom pogledu, ona je stalno na putu iz grijeha u milost, iz zla u dobro, iz mržnje u ljubav. Ona je mjesto gdje se neprestano treba boriti molitvom, postom i odlukama za ono što je Božje i dobro.
Isus je htio da njegova Crkva bude jedno tijelo. Tijelo se ne može dijeliti. Kako bi mogli živjeti organi nekog čovjeka odijeljeni od cjeline? Tako i Crkva teško krvari zbog podijeljenosti na zajednice: na katolike, pravoslavce, protestante, anglikance, baptiste, pentekostalce i tisuće drugih. Istina, Crkva nije totalno razdijeljena, jer je povezana Božjom riječju, Duhom Svetim koji u svim kršćanima djeluje, povezana je molitvom i postom, vjerom u Isusa Krista, sakramentima, osobito sakramentom krštenja. Ona je povezana također s obzirom na cilj, jer svi vjernici kršćani čeznu da se sjedine s Isusom Kristom i da dođu u nebo, u njegovo kraljevstvo.
Stoga možemo reći da Crkva nije potpuno razdijeljena, ali da je ranjena nejedinstvom, da nije onako jedna kako je to Isus htio kad je rekao: »da i oni budu jedno kao što smo ti, Oče, i ja«. I kad se ne razumijemo, i kad si međusobno predbacujemo hereze, kad se ne slažemo u sakramentima, u tradiciji, u onome što nam je Isus naredio i dao, nismo time prestali biti braća, kaže sveti Augustin. No nesposobni smo zajednički raditi na istom planu, biti istog srca i istih misli, istog govora, istih želja. Imamo nešto jedni protiv drugih, jedni druge optužujemo, jedni drugima uzimamo članove, smatramo da smo samo mi ispravni, a drugi ne. Sve su to rane koje bole, sve su to mjesta na kojima Crkva krvari. Zato Crkva čezne da se te rane zacijele, da svi kršćani prepoznaju jedni u drugima istinsku braću, da se ne optužujemo, da ne gledamo na ono što nas rastavlja, nego na ono što nas spaja. Jer, napokon, sve naše rane može iscijeliti samo Božja riječ koja nas spaja i Duh Sveti koji nas ujedinjuje.
MOLITVA ZA ZAJEDNI-ŠTVO: Zato u molitvenoj osmini za jedinstvo kršćana, Crkva i crkvene zajednice mole i traže od Boga da bismo se opet našli u jednoj kući. Ekumenizam o komu kršćanske Crkve ovaj sljedeći tjedan razmišljaju i mole, nije nikakvo pomodarstvo. To je postulat vjere i potreba našega vremena. Kršćanin ne može opravdati svoje kršćanstvo ako nije otvoren za taj ekumenski hod molitve i rada na putu jedinstva. Kršćani bi htjeli danas više nego ikada svjedočiti taj zajednički hod.
Svi pod jednim Pastirom, svi u njegovu kraljevstvu ujedinjeni, kao braća i Božji prijatelji. Jer, svijet vapi za Crkvom koja živi za svijet, koja je otvorena Bogu i sve darove neba prenosi svijetu da se pobijedi zlo svijeta. Ono što je duša u tijelu, kaže nam posljednji Koncil, to su kršćani u svijetu. Ako je bolesna duša svijeta, onda svijet mora trpjeti i biti teško bolestan. Zato, ljubimo li braću, ljude, svijet i svoj vlastiti život, potrebno je da ovih dana prinesemo Bogu svoje živote, molitve, žrtve, dobru volju, kako bi Crkva i crkvene zajednice došle u istu kuću i kako bismo se razumjeli, ljubili, cijenili. Potrebno je svaki dan praviti odluke da nećemo gledati na ono što nas dijeli, nego se radovati onome što nas spaja. Da nećemo optuživati druge, nego se udarati u prsa i reći: Bože, smiluj se meni grešniku.
Svjetska molitvena osmina za jedinstvo kršćana velika je nada za svijet.
