Arhiv tekstova

Stihovni eksperiment

Franjo Ciraki rođen je 10. studenoga 1847. godine u Slavonskoj Požegi, gdje je i proveo najdulji dio svoga životnog vijeka. U rodnom gradu završio je pučku školu i niže razrede gimnazije. Na dalje gimnazijsko školovanje odlazi u Osijek i tamo mu predaju neki od najuglednijih hrvatskih kulturnih djelatnika toga doba: Armin Pavić, Franjo Marković, Tadija Smičiklas i Izidor Kršnjavi među ostalima. Najvažnije njegovo književno razdoblje pada u godine između 1866., i 1872., koje provodi u Zagrebu. Godine 1870. diplomirao je na Pravoslovnoj akademiji, a do povratka u Požegu drži niz predavanja za žensku publiku u Narodnom domu i piše dobar dio svoga pjesničkog opusa.
    Nakon zavidnih uzleta što ih je hrvatsko pjesništvo postiglo u preporodnom razdoblju, prvenstveno u djelima Ivana Mažuranića, Stanka Vraza i Petra Prerdovića, tijekom pedesetih i u prvoj polovici šezdesetih godina 19. stoljeća uslijedilo je razdoblje uočljive stagnacije. To je vrijeme izrazito nepovoljnih političkih prilika, proteklo uglavnom pod apsolutističkom vladavinom, gdje je svaki nacionalno obojen iskaz, pa i književni, bio strogo nadziran i redovito cenzuriran. U drugoj polovici šezdesetih događaju se dvije stvari koje će presudno utjecati na razvoj našega literarnog stvaralaštva sljedećih desetljeća: sazrijeva August Šenoa i pokreće se »Vijenac«, daleko najvažniji književni časopis druge polovice prošloga stoljeća. Upravo se na stranicama »Vijenca« od prve godine njegova izlaženja (1869.) afirmira novi naraštaj pisaca, naraštaj koji će uz znatno starijega Ivana Trnskog i već poznatoga Franju Markovića, formirati glavnu struju domaćega pjesničkog izraza. Lirika Lavoslava Vukelića, Franje Cirakija, Andrije Palmovića i Rikarda Jorgovanića i dalje je bitno obilježena naslijeđenim pred-romantičarskim i romantičarskim motivima i postupcima iz preporodnog razdoblja, ali će neki od njih nagovijestiti i pomake prema modernijem shvaćanju poetskoga iskaza.
U tim okolnostima započinje s književnom djelatnošću i mladi Ciraki. Književnoj se javnosti predstavio 1870. godine »Sitnim pjesmam« što ih je iz broja u broj, njih pedeset, objavljivao u drugom godištu »Vijenca«. Sljedeće dvije godine, najplodniji su Cirakijev stvaralački period. Rodom Požežanin vladao je dobro štokavskim, književnim akcentom, te se mogao upustiti u stihovni eksperiment koji mu je donio priznanje. Njegove »Florentinske elegije« objavljene 1872. godine prokrčile su put definitivnom uobličenju hrvatskog heksametra, a nepravilni stih njegovih duljih pjesama »Dolazak Hrvata« i »Borba« najslobodnija je pjesnička forma do pojave autentičnoga slobodnog stiha koji će se u hrvatskoj književnosti pojaviti dolaskom moderne. Nakon toga stvaralačkoga perioda, do svojih zrelih godina Ciraki objavljuje samo nekoliko novela, pjesama i prepjeva iz Heineova ciklusa »Sjeverno more«, da bi se tek 1905. godine javio s djelom većega opsega, idiličkim epom »Jankovo ljetovanje« u šest pjevanja. Još jedan libreto iz 1908. godine zaokružuje cjelokupno Cirakijevo izvorno djelo.
    Ako je Cirakijeva kratka lirika nedvojbeno plod početničkoga ugledanja za domaćim uzorima, prije svih na Ivana Trnskog, »Florentinske elegije«, Cirakijevo najvažnije djelo, svoj postanak duguje inozemnim poticajima. »Elegije« su nastale nakon Cirakijeva boravka u Firenci. »Brojna su književna djela nastala na temelju izravnih dodira s Italijom kao kultnim mjestom europske kulture, ali jedno se od nameće kao vrlo vjerojatan kanonski predložak ‘Florentinskim elegijama’. Potkraj 18. stoljeća (1795.), pojavile su se Goetheove ‘Rimske elegije’. Odabrani naslov, ciklička kompozicija i tradicijom zadani stihovni oblik, elegijski distih u kojemu se iz retka u redak izmjenjuje heksametar s pentametrom izvanjski su signali, no ujedno i bitna zajednička svojstva tih dvaju djela«, piše književni kritičar Slaven Jurić o »Florentinskim elegijama«. Franjo Ciraki je poput velikog njemačkog pjesnika jezikom lirike »ispripovjedio« svoju talijansku priču.
    »Dolazak Hrvata« i »Borba« uz »Florentinske elegije«, dvije najambicioznije pjesme prvoga razdoblja, također svjedoče o bliskim pjesnikovim vezama sa zapadnoeuropskom književnošću druge polovice 18. stoljeća. »Dolazak Hrvata« je »bardska rapsodija inspirirana Ossianovim pjesmama, odnosno njihov tematski prijenos na slavensku mitsku prošlost«, piše Zoran Kravar o ovoj Cirakijevoj pjesmi, dok o pjesmi »Borba« Slaven Jurić piše kako je ona »subjektivna pjesma, ali se i u njoj uz pomoć sličnog stilskog instrumentarija unutarnjem previranju dodjeljuje kozmička, arhetipska važnost«. Da je Cirakijeva književnička djelatnost održala intenzitet iz njegovih mladenačkih godina, vjerojatno bi smo njegovo ime danas češće spominjali kad govorimo o našem 19. stoljeću. Franjo Ciraki umro je 13. veljače 1912. godine u Požegi.

Florentinske elegije
(izbor)

Sveta mi bojazan srce obuzima, kada mi noga
Stupi u portika hlad, presjajne prošlosti hram.
Dični Panteon vrlih muževa italskog roda
S kamenog podnožja dol ponosno gleđe dvor.
Kazuju cijelome svijetu dične mramorne slike,
Slavan što učini mač, uman što izumi um.
Vidim te dobro, Cosime, kneže medičke krvi,
Slavan živi ti glas, ocem te zove tvoj dom.
Uz tebe sjajni unuk Lorenzo, koj plemena svog
Zlatom ovjenča grb, grada svog podiže sjaj.