Arhiv tekstova
Skiči đerma
‘Ajde da počnemo od jezika. Točnije, od početka. Još točnije, od naslova, jer on predsta-vlja početak jezika.
Upućeni znaju da se na bunjevačkoj ikavici kaže đerma, a ne đeram, kako stoji u drugom dijelu naslova lokalne varijante sapunske opere koju nedjeljom svojim gledateljima Televizija Subotica spravlja kao duhovnu večeru. No, možda je đeram zapravo u funkciji asocijacije onoga što se, u glazbenoj inačici, kasnije događalo na bunaru (ili s Marom?). Ono što nikako nije upitno, jest da je sintagma »Škripi đeram« (naslov serijala) isto toliko bunjevački koliko je i rečenica Kaptam pózivot mađarski ispravna.
POTPORA NA VISOKOJ RAZINI: A upravo je jezik jedan od najvažnijih faktora zbog kojih su (ako je vjerovati odjavnim špicama) iza brojnih epizoda serije »Škripi đeram« buđelar otvorili, ili ju na drugi način pripomogli, i takvi autoriteti kao što su Pokrajinsko tajništvo za upravu, propise i nacionalne manjine, Skupština općine Subotica, pa čak i Hrvatski kulturni centar »Bunjevačko kolo«. Baš bi bilo zanimljivo vidjeti kako bi u službenim tijelima Vojvodine i, naravno, kod lingvista prošao projekt sličnog jezičnog gemišta kada bi u pitanju bili mađarski, slovački, rusinski ili rumunjski. Ali, Bunjevci (Hrvati ili nehrvati, valjda je i to »nadležnima« u ovome slučaju svejedno), kao nova manjina, dovoljno su egzotični i sami sebi, a kamoli drugima, da bi sada od onoga tko ih hrani tražili još i prikladan escajg. Drugim riječima, toliko su čekali na priznanje u vlastitoj domovini da je sada, osim »hvala«, svaka druga riječ obično zanovetanje i tjeranje maka na konac. Još više drugim riječima, prevedeno na razumljiviji jezik, državnim institucijama, organima uprave i, gle čuda, samom Hrvatskom i kulturnom, pa još i centru posve je svejedno kakva se kvaliteta krije u konzervi kulture koja se plasira potencijalnom konzumentu, bar kada su u pitanju simpatični domoroci, odjeveni u novo ruho nacionalne manjine.
NULTIKULTURNI KONCEPT: Što reći o jeziku u navedenom serijalu, a da ne zvuči maliciozno kada ga, makar i nesvjesno, sami autori takvim čine? Najveći dio ekipe, s izuzetkom dvoje-troje starijih, potpuno pogrešno naglašava najveći dio rabljenoga leksičkoga fonda, a nedostatak takvoga znanja nadomješta pretjeranom glasovno-gestikulacijskom teatralnošću, čime od jezika tvore ruralno-urbani mutant, bolje reći hibrid, s obzirom da se najveći dio »radnje« odvija na salašu. Tko je god odgajan ili i danas živi na salašu, a »Nevjestin veo« ili »Zemlju nade« za tren zamjenjuje serijom »Škripi đeram«, bar je jednom uhvatio sebe kako lovi jezične pogreške aktera. No, ima tu još ponečega što bi se dalo tumačiti ispod lingvističkog koda. Primjerice, neki mladac sa šest banki, susjed, koji se godinama bezuspješno udvara nekoj ukućanki koja dugo pamti. Na prvi pogled, činjenica što je Mađar, djeluje normalno, čak i simpatično. Jer, Bože moj, pa mi smo nultikulturna sredina. Ali, u posljednjoj epizodi (ovo je za kućanice koje su je, ne daj Bože, propustile) dražesnim objektom netolerancije postaje zvuk violine kada jedan od gostiju na zarukama zamoli svoju suprugu da kaže »ovom« (muzičaru, na violini) da prestane svirati mađarsku glazbu, koja mu je lijepa poput psećeg izljeva boli. Svaka čast! I Tajništvu, i Općini i, treba li reći, HKC-u!
ŠTO JE S FABULOM: Problematika jezika u seriji nije ni po lule duvana u odnosu na nešto što ima ambiciju nazvati se fabulom. Tek tu treba imati strpljenja. Ne zato što je nema, valjda je i ima (ma kakva da je), nego stoga što treba iščekati kraj kadra ili određene muzičke »numere«. Pojednostavljeno, na koncepciju svake epizode može se gledati isključivo vrlo kompleksno. A to znači da ova serija često iz igranog prelazi u žanr dokumentarnog, i to onog namjenskog tipa kada se okupi obitelj, rodbina i(li) prijatelji kako bi, uz prigodne vesele i samozadovoljne komentare, pogledali sebe na vrpci snimljenoj za nečiju svadbu ili rođendan. To znači i da su, čak i glavni, akteri serije »Škripi đeram« često ražalovani u obične šuteće, pušeće i upraznogledajuće statiste, prisutne jedino u kadru, a odsutne u svim drugim oblicima, s naglaskom na duhovni. To također znači i da se u nedostatku ideje za logičnom dramatikom ona pravi od najbanalnijih činjenica, s pravilom da samo početak dijaloga biva jasnim, a sve ostalo prerasta u galamu razumljivu kao i plemenski način rješavanja problema. To, na koncu, znači i da je, baš kao i »fabula«, svaki akter svrha sam sebi, što dovodi do zaključka i da glumac ne može biti samo ona(j) tko neće. Baš kao što se i u fabulu može odjenuti skup jednoličnih sličica iz svakodnevnog života.
Poanta? O njoj valjda razmišljaju oni koji seriju »Škripi đeram« materijalno pomažu. Ako ju gledaju.
