Arhiv tekstova
Planirani falsifikat
Želio bih se kratko osvrnuti na medijsku buku oko »senzacionalnog« otkrića Nikole Babića, predsjednika Nacionalnog vijeća Bunjevaca i povjesničara Mije Mandića, objavljenog u beogradskom tjedniku »Nedeljni telegraf« 14. siječnja ove godine, o čemu je pisano i u posljednjem broju »Hrvatske riječi«. Kao što je poznato, riječ je o tobožnjoj političkoj naredbi iz 1945. godine, po kojoj se svi Bunjevci i Šokci moraju tretirati kao Hrvati!?
Po tom bi »povijesnom« dokumentu, dakle, hrvatstvo Bunjevcima i Šokcima u Bačkoj bilo nametnuto, te bi oni u konačnici ipak bili »Srbi katoličke vjere«, što je očito iz Babićevog i Mandićevog upornog forsiranja standardnog srpskog književnog jezika pod krinkom velike brige za ikavicu. Stari bi Latini rekli: »Nihil novi sub sole!« (»Ništa novog pod suncem«), no, sreća je njihova što nisu morali trošiti vrijeme i energiju u rasprave sa spomenutim dvojcem, koji se želi nametnuti kao veliki bunjevački zaštitnik.
BUNJEVCI I ŠOKCI – »SRBI ZAKONA RIMSKOG«: Prvo što je potrebno istaknuti je činjenica da spomenuta Babićeva i Mandićeva teza nije nimalo originalna, jer ona ima korijene u glasovitoj studiji Vuka Stefanovića Karadžića »Srbi svi i svuda«, objavljenoj u Beču 1849. godine u »Kovčežiću«. U njoj je, kao što je poznato, Karadžić zastupao tezu da na ovim prostorima žive Srbi (što je vidljivo već i iz samoga naslova) koji se razlikuju jedino po tome što su »zakona grčkog, turskog i rimskog« (to jest pravoslavni, muslimanski i katolički). Bunjevci i Šokci bi bili, dakako, »katolički Srbi«. Međutim, oni već tada u stvarnosti, to jest u samopoimanju vlastite etničke pripadnosti nisu pristali na Vukovu teoriju. Zato se on i čudio što »se barem ovi Srbi zakona rimskoga neće Srbi da zovu!«
Drugo, i što je najvažnije, spomenuti »krunski« dokument Glavnog narodnooslobodilačkog odbora Vojvodine, Odjeljenja za unutrašnje poslove, izdan 15. svibnja 1945. u Novom Sadu i upućen svim okružnim narodnooslobodilačkim odborima, u kojemu se »naređuje da sve Bunjevce i Šokce imadete tretirati isključivo kao Hrvate bez obzira na njihovu izjavu«, je najobičniji falsifikat.
Premda se sporni dokument može tumačiti s hrvatskog motrišta u pozitivnom svjetlu, to jest da su vlasti druge Jugoslavije htjele smanjiti međunacionalne napetosti, »stati na kraj« još uvijek prisutnoj i snažnoj velikosrpskoj ideologiji i pokazati blagonaklonost prema Hrvatima u Vojvodini u ostvarivanju njihovih nacionalnih prava, sva ta tumačenja, nažalost, »padaju u vodu«. Taj »ključni« dokument pisan je i na latinici i na ćirilici! Dakle, dokument od svega pet rečenica, plus potpis, brižljivo je planiran i slagan, prošao je barem »dva filtra«, pisan je najmanje u dva navrata i na dva pisaća stroja. Osim toga, bilo bi zanimljivo saznati da li se i u drugim općinskim i mjesnim arhivima nalazi sporni dokument, koji je, kako to doslovce stoji u njemu, razaslan po cijeloj Vojvodini. Teško je povjerovati da je sačuvan jedan jedini.
»TA MANITE!«: O faksimilu drugog dokumenta, Babićevog i Mandićevog dokaza, od 7. lipnja 1945. godine (dakle, samo tri tjedna nakon završetka rata u Jugoslaviji 15. svibnja 1945.) u kojem se iz Martonoša uredno izvješćuje »da su bunjevačke i šokačke narodnosti po legitimacijama, biračkim spiskovima, putnim objavama i raznim drugim spiskovima ispravljeni i uvedeni u Hrvate« ne treba također trošiti puno riječi. Kada biste danas bilo kojeg starog Bunjevca salašara, koji nije tako učen kao Babić i Mandić, pitali što misli o iznesenoj tvrdnji da su odmah nakon rata (sic!), u samo tjedan dana (jer, barem je oko tjedan dana trebalo da »naredba« iz Novog sada stigne do Sente, pa iz Sente do Martonoša, te tjedan dana povratno) izdane nove osobne iskaznice ili stare preprav-ljene, te putne isprave, i promijenjeni svi birački i drugi spiskovi, on bi vjerojatno odmahnuo rukom i rekao: »Ta, manite!«
Povijesno sjećanje i istina su, na žalost, ipak drugačiji, jer se nitko od starijih Hrvata u Vojvodini ne sjeća da je odmah poslije rata trebalo radi ispravka stajati u redu pred mjesnim uredima s »legitimacijama« i »putnim objavama«. Jednako tako od ondašnjih »400.000 Bunjevaca i Šokaca na području Vojvodine«, koliko ih bunjevački dvojac navodi, nije vrag da nije sačuvana ni jedna od tih ispravljenih »legitimacija« ili »putnih objava«?
Bilo bi također dobro da Babićeve i Mandićeve teze objasne kako to da se hrvatstvo Šokcima »s onu stranu Dunava« u Hrvatskoj nije nikada moralo nametati u Baranji, zapadnom Srijemu i Slavoniji, nego su oni oduvijek bili i ostali Hrvati?
Na kraju, Nikoli Babiću i Miji Mandiću, koji se predstavljaju kao veliki rodoljubi i humanisti, ni malo ne služi na čast govor mržnje u kojemu javno prozivaju sve mladiće i djevojke koji studiraju u Zagrebu (zar nije jednako tako posve normalno da brojni mladi Srbi iz Hrvatske, ako to žele, studiraju u Beogradu?).
Autor je novinar iz Zagreba
