Arhiv tekstova
Tapkanje u mjestu
U okviru projekta zaštite manjina Helsinškog odbora za ljudska prava, 24. siječnja u Subotici je održan okrugli stol posvećen hrvatskoj zajednici u Srbiji. Prema riječima Pavela Domonjija, koordinatora novosadskog ureda Helsinškog odbora, ovaj razgovor je planiran za početak ljeta, međutim, »incidenti koji su se zbili nakon parlamentarnih izbora natjerali su nas da odstupimo od tog rasporeda. Interesiralo nas je koji su problemi s kojima se sada suočava hrvatska zajednica i postoje li neka rješenja tih problema.«
Sudionici okruglog stola bili su čelnici hrvatskih institucija i organizacija.
NEISPUNJENA OČEKIVANJA: U uvodnoj riječi Pavel Domonji je istaknuo kako su Hrvati u Srbiji za vrijeme Miloševića bili predmet antihrvatske histerije, a danas se opet događa da se incidenti usmjereni k Hrvatima minimiziraju. »Društvo koje teži demokraciji mora proći suočavanje s prošlošću, pa iako je činjenica da je poslije 5. listopada došlo do stanovitog poboljšanja, i dalje postoje brojni problemi. Nespremnost Srbije da se suoči s vlastitom regresijom kontekst je u kojem su se dogodili izbori i gdje su očekivanja od strane manjina za redefiniranjem njihovog statusa ostala neispunjena«, ocijenio je Domonji.
Josip Gabrić, dopredsjednik Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini, smatra kako hrvatskoj zajednici treba dati posebno mjesto, jer se nalaze u izrazito nepovoljnijoj poziciji u odnosu na druge. »U staroj Jugoslaviji imali smo status naroda ali ni onda nismo imali vlastite institucije u Srbiji. Prijedlog o formiranju kulturne autonomije DSHV je uputio još 1991. godine Skupštini Srbije, no usprkos urgiranju i lobiranju, preko toga se šutke prelazilo. Gabrić je naveo niz problema s kojima se suočava hrvatska zajednica, između ostalog, da se broj Hrvata u SCG u odnosu na 1981. godinu prepolovio, da hrvatske stranke, budući nisu ušle u parlament, ostaju bez financijskih sredstava za rad, da su Hrvati minimalno zastupljeni u javnim službama kao što su MUP, sudstvo i druge, i da to vodi negiranju vlastitog nacionalnog identiteta zbog straha da se neće dobiti posao.«U političkom životu također postoji fama da ako netko samo spomene Hrvate škoditi će političkom imidžu te stranke, a činjenica je da smo prema brojnosti treća nacionalna zajednica u Vojvodini. Smetamo li mi nekome ovdje? », zapitao je Gabrić. Glede modela rješavanja postojećih problema Gabrić je istaknuo kako su očekivali od uzajamnog sporazuma između RH i SCG bilateralno uređivanje pitanja manjina u obje zemlje, što se, međutim, do danas nije dogodilo.
IMA LI STRATEGIJE?: Kalman Kuntić, pokrajinski zastupnik, zapitao se kako to da najstarija hrvatska stranka nema jasni strategijski pravac djelovanja u interesu hrvatske zajednice. On je identificirao tri takva pravca: prvi, bilateralni sporazum između Republike Hrvatske i Srbije i Crne Gore; drugi, pozitivna diskriminacija; i U okviru projekta zaštite manjina Helsinškog odbora za ljudska prava, 24. siječnja u Subotici je održan okrugli stol posvećen hrvatskoj zajednici u Srbiji. Prema riječima Pavela Domonjija, koordinatora novosadskog ureda Helsinškog odbora, ovaj razgovor je planiran za početak ljeta, međutim, »incidenti koji su se zbili nakon parlamentarnih izbora natjerali su nas da odstupimo od tog rasporeda. Interesiralo nas je koji su problemi s kojima se sada suočava hrvatska zajednica i postoje li neka rješenja tih problema.«
Sudionici okruglog stola bili su čelnici hrvatskih institucija i organizacija.
NEISPUNJENA OČEKIVANJA: U uvodnoj riječi Pavel Domonji je istaknuo kako su Hrvati u Srbiji za vrijeme Miloševića bili predmet antihrvatske histerije, a danas se opet događa da se incidenti usmjereni k Hrvatima minimiziraju. »Društvo koje teži demokraciji mora proći suočavanje s prošlošću, pa iako je činjenica da je poslije 5. listopada došlo do stanovitog poboljšanja, i dalje postoje brojni problemi. Nespremnost Srbije da se suoči s vlastitom regresijom kontekst je u kojem su se dogodili izbori i gdje su očekivanja od strane manjina za redefiniranjem njihovog statusa ostala neispunjena«, ocijenio je Domonji.
Josip Gabrić, dopredsjednik Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini, smatra kako hrvatskoj zajednici treba dati posebno mjesto, jer se nalaze u izrazito nepovoljnijoj poziciji u odnosu na druge. »U staroj Jugoslaviji imali smo status naroda ali ni onda nismo imali vlastite institucije u Srbiji. Prijedlog o formiranju kulturne autonomije DSHV je uputio još 1991. godine Skupštini Srbije, no usprkos urgiranju i lobiranju, preko toga se šutke prelazilo. Gabrić je naveo niz problema s kojima se suočava hrvatska zajednica, između ostalog, da se broj Hrvata u SCG u odnosu na 1981. godinu prepolovio, da hrvatske stranke, budući nisu ušle u parlament, ostaju bez financijskih sredstava za rad, da su Hrvati minimalno zastupljeni u javnim službama kao što su MUP, sudstvo i druge, i da to vodi negiranju vlastitog nacionalnog identiteta zbog straha da se neće dobiti posao.«U političkom životu također postoji fama da ako netko samo spomene Hrvate škoditi će političkom imidžu te stranke, a činjenica je da smo prema brojnosti treća nacionalna zajednica u Vojvodini. Smetamo li mi nekome ovdje? », zapitao je Gabrić. Glede modela rješavanja postojećih problema Gabrić je istaknuo kako su očekivali od uzajamnog sporazuma između RH i SCG bilateralno uređivanje pitanja manjina u obje zemlje, što se, međutim, do danas nije dogodilo.
IMA LI STRATEGIJE?: Kalman Kuntić, pokrajinski zastupnik, zapitao se kako to da najstarija hrvatska stranka nema jasni strategijski pravac djelovanja u interesu hrvatske zajednice. On je identificirao tri takva pravca: prvi, bilateralni sporazum između Republike Hrvatske i Srbije i Crne Gore; drugi, pozitivna diskriminacija; i treći, formiranje nacionalnih vijeća kao nositelja kulturne autonomije. Dakako, rekao je Kuntić, može se ići i u sva tri pravca, ali hrvatska zajednica u ovom trenutku nema jasnu strategiju što želi. Prema mišljenju Kuntića ima pomaka u zaštiti prava manjina. Okvirna konvencija o zaštiti prava i osnovnih sloboda je potpisana, donijet je Zakon o zaštiti prava manjina, i to što se nitko nije obratio Hrvatima separatno ne znači da nije puno toga učinjeno. Ono što ipak postoji kao problem jest da nisu jasno definirani mehanizmi kojima će se ostvarivati prava koja su garantirana Zakonom i nije jasno određen način financiranja.
Slaven Dulić, zamjenik pokrajinskog tajnika za upravu, propise i nacionalne manjine je, osvrćući se na incidente, rekao kako su incidenti stvar policije koja se treba time baviti, a da i Hrvati, kao i svi drugi građani, imaju pravo ocjenjivati rad policije. »Treba biti svjestan da će, vrlo vjerojatno, ovakvih incidenata biti i dalje, ali i da do nikakvih sukoba realno ne može doći.«Za hrvatsku zajednicu su ipak glavni problemi koje treba rješavati četiri oblasti kulturne autonomije: kultura, obrazovanje, informiranje i službena uporaba jezika, plus problem malih hrvatskih sredina kao što su Bač, Sot, Sonta, smatra Dulić. »Kad je riječ o službenoj uporabi jezika malo tko od samih Hrvata zahtijeva konzekventnu uporabu hrvatskog jezika. Postoji i problem neprovođenja zakona, pa se tako hrvatski kao službeni jezik nigdje ne uvodi osim u Subotici, iako bi prema zakonu to trebalo uraditi. Glede informiranja, »Hrvatska riječ« odlično funkcionira, kao i Radio Subotica – redakcija na hrvatskom jeziku, dok to nije slučaj s televizijom, jer ni na lokalnoj ni na regionalnoj TV ne postoje hrvatske redakcije. Osim toga, treba reći kako i u samom funkcioniranju Hrvatskog nacionalnog vijeća postoje problemi, jer se sjednice ne održavaju, a sve odluke donosi Izvršni odbor.«
INCIDENTI PROIZILAZE IZ OZRAČJA: Lazo Vojnić Hajduk, predsjednik Izvršnog odbora HNV-a, rekao je kako je HNV formiran prije godinu dana, te je kratak rok procjenjivati je li ono ispunilo svoju funkciju i je li potrebno ili ne. »Prava su deklarirana, ali bez njihovog financiranja nemoguće je govoriti o kulturnoj autonomiji. Tapkati ćemo u mjestu sve dotle dok se bilateralni sporazum i zakoni ne počnu realizirati. Incidenti usmjereni protiv hrvatske zajednice proizlaze iz određenog ozračja gdje je konzervativni blok ovladao a demokratske snage su slabe. U takvom kontekstu »ljutnja« radikala koji nisu uspjeli formirati vladu s DSS-om prenosi se na njihove glasače, što se zatim izražava kroz različite incidente. Upiranje prstom u potencijalne počinitelje je iluzija, organi MUP-a trebaju utvrditi tko su počinitelji.« Vojnić Hajduk je ukazao i na marginalizaciju Hrvata u privrednom životu. »Naši ljudi se proglašavaju nesposobnim, manje vrijednim, pa se to intimno i prihvata, a sredina nas odbija integrirati u ekonomske i privredne tokove. Hrvatska zajednica je mala, s umanjenom ekonomskom moći, a domicilna država, koja je obvezna financirati manjinske institucije, to ne čini.«
Vojislav Sekelj, književnik, je, govoreći o položaju stvaralačke inteligencije, ocijenio da ukoliko ste pripadnik manjinske nacionalne zajednice nije »poželjno« iznositi kritički stav prema negativnim pojavama u većinskom narodu, a s druge strane niti kritički procjenjivati događanja u vlastitoj nacionalnoj zajednici, što vodi nemogućnosti artikuliranja kritičke misli, već se sve pretvara u folklorizam.
Branko Horvat, predsjednik HKPD »Matija Gubec« iz Tavankuta, je rekao: »Mi se čudimo sada što nam se to događa, a nama se »to« događa posljednjih 50-60 godina. Hrvatske institucije su ukinute 1957. godine, a državna politika je provodila asimilacijsku politiku. Zbog čega, kako i zašto, zahtijeva posebnu analizu. Možda je problem u nerazjašnjenome povijesnom pitanju između Hrvatske i Srbije, a možda je problem da smo ovdje nevoljena nacija. Postojao je pritisak i asimilacija je učinila svoje. Teško se može usporediti organiziranost hrvatske zajednice s drugima, jer smo najmlađa nacionalna manjina, ali da Srbija želi svojih 35 posto žitelja »izbjeći« i marginalizirati, to je činjenica.«
OBJEKTIVNO I SUBJEKTIVNO: Mato Groznica, dopredsjednik Hrvatskog nacionalnog vijeća, smatra da »mi nismo još uvijek našli mehanizme rješavanja svojih problema. Žao mi je što se ovaj skup događa tek sada a ne još 1991. godine, kad su se u Srijemu događala ubojstva, rušenja kuća, križeva, spomenika. Postavlja se pitanje koje su instance kojima se treba obratiti, kome reći da mi postojimo ovdje i imamo probleme, jer mi sami to sve dobro znamo. Potrebno je identificirati koji su to vitalni interesi nacionalne manjine, a možda se i u našoj zajednici, kroz naše nacionalno biće, odražava i ono što se događa na srpskoj političkoj sceni. Vi nemate jasnu političku strategiju srpskog nacionalnog bića. Mi smo uspjeli formirati HNV, ali za sada samo na papiru, jer nemamo razrađene mehanizme kako će ono funkcionirati niti kako će se financirati.«
Slaven Dulić je reagirao na pitanje financiranja HNV-a i istaknuo da iako jest istina da onaj tko treba financirati Vijeće to ne čini, ipak i u samom Vijeću postoje stanoviti problemi, a to je da se nije uspjelo sastati skoro godinu dana, pa se niti proračun Vijeća nije mogao ustanoviti, niti se moglo odrediti kako će se trošiti sredstva koja su na raspolaganju.
Zvonko Tadijan, član Upravnog odbora NIU »Hrvatska riječ« i direktor Osnovne škole u Sonti, je rekao kako se »država Srbija još nije jasno i na adekvatan način odredila prema svojim manjinama. Sad imamo Zakon o nacionalnim manjinama na razini Državne zajednice, a još uvijek nije jasno imamo li i republički. Drugi problem je postojanje organizacija koje javno propagiraju mržnju prema drugima. Treće, Hrvati su tek nedavno postali manjina. Na žalost bio je i rat, direktan sukob između Srba i Hrvata. S druge strane i unutar same zajednice postoje problemi koje mi sami trebamo rješavati, treba vidjeti tko je taj ekskluzivni predstavnik naše nacionalne zajednice, je li to politička stranka ili neka krovna organizacija, ili je to HNV. Od Vijeća smo očekivali da će biti organizacija koja će artikulirati naše manjinske interese, međutim, nakon same konstitutivne sjednice nije se puno uradilo na našoj unutarnjoj organizaciji.«
Ladislav Suknović, tajnik HNV-a, je, govoreći na kraju sastanka iznio unekoliko suprotan stav od većine govornika koji smatraju da jedan od problema hrvatske zajednice jest u nepostojanju jasne strategije: »Ne bih volio da odemo s ovog sastanka s idejom da u hrvatskoj zajednici nema nikakve strategije. Kad govorimo o hrvatskoj zajednici osobno smatram da je postojala strategija od najelementarnijeg oblika organiziranja, a taj oblik se zove kulturno-umjetnička društva. Ja se ne bih složio da je folklorizam put k asimilaciji hrvatske zajednice, jer je upravo folklor govorio da se hrvatska zajednica ne asimilira i društva su često bila pokretački motor da se hrvatska zajednica očuva na mjestima gdje živi.«
Prigoda je ovo bila da se, kako je rekao jedan od sudionika održi, između ostalog, i mini sjednica Hrvatskog nacionalnog vijeća i da se iznesu vlastita viđenja problema s kojima se trenutno suočava hrvatska zajednica. Nakon svega izrečenog čini se kako u hrvatskoj zajednici postoji »konsenzus« oko toga koji su najvažniji problemi i teškoće, bilo u sredini u kojoj živimo ili u samoj hrvatskoj zajednici, međutim, oko načina, modela i strategije suočavanja s problemima, usprkos teškoj situaciji, konsenzus je čini se, još uvijek daleko.
