Arhiv tekstova
Petrovaradinski Hrvat potpredsjednik DSHV-a
Dr. Zvonimir Nežić, specijalista opće medicine, rođen je 11. ožujka 1929. godine u Petrovaradinu. Za vrijeme studija medicine bio je dva puta uhićen od komunističkih vlasti Titove Jugoslavije, no unatoč uhićenju, zatvoru i drugim peripetijama, završio je medicinski fakultet. Prvi put nakon uhićenja osuđen je na devet mjeseci, a drugi put na četiri godine, a kaznu je izdržao na Golom otoku.
Nikada nije bio član komunističke partije, a kao nepodoban u bivšem, kao i kasnijem režimu, na molbe za dozvolu za posjedovanje i nošenje oružja za ličnu uporabu, dobivao je uvijek odbijenice. Četrnaest godina, za vrijeme komunističke Jugoslavije, nije imao pravo na putnu ispravu.
U VRIJEME ISELJAVANJA: U novonastalim prilikama, nakon raspada komunističke »avnojevske« Jugoslavije, u situaciji kad se nakon brutalnih napada i pritisaka na Hrvate u Srijemu, a pod okriljem službene vlasti vladajućeg socijalističkog režima Slobodana Miloševića, predsjednika dijela sužene Savezne Jugoslavije, masovno iseljavaju Hrvati iz Srijema, dr. Nežić ostaje u svom Petrovaradinu i u svom Srijemu kao zagovornik i pobornik protiv iseljavanja Hrvata iz Srijema. Ne želi se iseliti sa svoga ognjišta. Da od skora već koristi svome hrvatskom rodu i svome Srijemu, potvrđuje i činjenica da se odmah po raspadu komunističke Jugoslavije, a stvaranjem i osnivanjem stranaka u čijoj se stranačkoj lepezi u Srbiji našla i legalna i legitimna politička stranaka Demokratski savez Hrvata u Vojvodini i sam aktivno i među prvima uključio. Bio je inicijator i osnivač petrovaradinske podružnice DSHV i njen predsjednik. Tu funkciju, unatoč teško narušenom zdravlju još obnaša. Pokraj predsjedničke funkcije u petrovaradinskoj podružnici, predsjednik je i filijalnih podružnica DSHV-a: Beške, Sr. Kamenice, Sr. Karlovaca i Beočina. Uz to je potpredsjednik DSHV-a.
UKINUTE INSTITUCIJE: Prigodom osnivanja petrovaradinske podružnice DSHV-a u Petrovaradinu, pod šatorom na crkvenoj ledini u Frankopanskoj 21., a danas, 1995 godine, preimenovanoj Ulici Koste Nađa, kazao je dr. Zvonimir Nežić: »Počeo se ostvarivati moj četrdesetpetogodišnji san. Dolaskom komunista 1944. godine sa svojom demokracijom naročitog tipa, Petrovaradin je ostao bez pedesetak svojih sinova. Noć ih je pojela. Preko noći smo ostali bez ‘Hrvatske seljačke zadruge’, ‘Hrvatskog pjevačkog društva Neven’, ‘Hrvatske čitaonice’, HSS, bez ‘Karnevalskog društva’, ‘Hrvatskog nogometnog kluba Zrinski’ i ‘Jelačić’. Za tadašnje vlastodršce mi smo bili ustaše. U početku svoje vladavine tiskali su ‘Slobodnu Vojvodinu’, dvije edicije, latinicom i ćirilicom, međutim, krajem 1952. godine ukidaju ‘Slobodnu Vojvodinu’ i tiskaju ‘Dnevnik’, ali samo ćirilicom! Prije dvije-tri godine u našoj školi ‘J. J. Strossmayer’, preimenovanoj s dolaskom komunista u ‘Vladimir Nazor’, a u novonastalim prilikama preimenovana je u Osnovnu školu ‘Jovan Dučić’, latinica je ukinuta kao početno pismo u prvom razredu. Moramo se zalagati i najodlučnije tražiti svoja prava, neotuđiva, za svoj hrvatski jezik i odlučno se boriti protiv asimilacije koja nas je gotovo uništila. U Petrovaradinu je 1927. godine osnovana ‘Hrvatska seljačka zadruga’ koja je imala svoj mlin, svoj zadružni dom, svoju štedionicu. Danas ta zadruga nije hrvatska, nema svoj dom, nema mlina. Od zaposlenih radnika i službenika kojih ima sto šest, svega su šestoro Hrvati. Naši ljudi ne mogu se zaposliti, jer su radna mjesta zauzeta radnicima iz Paraćina, Kruševca i iz ostalih mjesta Srbije. Seljaci prodaju svoju zemlju koja ih je othranila i odlaze u Hrvatsku iz rodnog Petrovaradina, zanatlije odlaze u Njemačku na rad, intelektualci, koji ne mogu ovdje dobiti posao, s diplomom u džepu traže posao u bijelom svijetu. O ovom iseljavanju Hrvata nitko ništa ne piše. Pokraj toga što su nam ukinuli naše institucije, na radiju nemamo svoj program. Na televizijskom programu ima mjesta za sve narode, narodnosti i nacionalne manjine, samo za Hrvate nema. Današnjim danom, danom osnivanja podružnice DSHV-a, naš grad je dobio još jedno obilježje hrvatstva i nećemo ga osramotiti. Mi nećemo napadati, ružiti i ismijavati druge, ali svoje ćemo voljeti i braniti«.
OSNUTAK PODRUŽNICA: Po osnutku DSHV-a počelo je masovno upisivanje i pristupanje srijemskih Hrvata u članstvo stranke s hrvatskim nacionalnim predznakom. Sastanci su održavani redovito, unatoč izvjesnih poteškoća. Obzirom da nije bilo odgovarajućeg prostora za takve sastanke, susreti su se najčešće održavali u jednoj neadekvatnoj dvorani za vjeronauk župe svetog Roka u petrovaradinskom Novom Majuru, u Preradovićevoj 160. Petrovaradinska podružnica DSHV-a imala je 1990. godine tri stotine dvadeset i jednog člana, a broj novopridošlica se svakodnevno povećavao. Osnivale su se podružnice i u drugim hrvatskim mjestima i gradovima po Srijemu. Posebno su odaziv i stranačka živost bili veliki u Novom Slankamenu, Kukujevcima i Beški, a podružnice su nicale i u Sotu, Surčinu, Hrtkovcima, Srijemskim Karlovcima, Rumi, Srijemskoj Kamenici i razumije se u Petrovardinu, odakle su se i pokrenuli inicijativni odbori pojedinih podružnica za njihovo osnivanje i registriranje.
