Arhiv tekstova

Ukoliko bi se desilo da vas cesta iz Sonte, ne ona široka, ljudi je zovu glavna, a vodi do mosta pa dalje u Hrvatsku ili lijevo prema Novom Sadu, nego ona uska, ruinirana, nanese prema Dunavu, već nekoliko kilometara iza sela naći ćete se u svijetu koji će vas svojom ljepotom i jednostavnošću natjerati da osjetite dah prošlosti, prepustite se spokoju i blaženstvu kakvom odavno niste. Na samom kraju ceste, dugačke tek nešto više od tri kilometra, a ukoliko se vozite biciklom protiv vjetra i čitavu vječnost, čeka vas križanje koje vodi na sve strane svijeta i u sva vremena. Ukoliko skrenete desno, put, onaj zemljani, prašnjavi, a poslije obilnijih kiša prepun teškog, vojvođanskog gliba, odvest će vas u svijet salaša i salašara. 

Pogled na dio atara ispresijecanog kanalima, pruža nestvarnu sliku. Ravnica se lijeno prostire sve do krajnjih granica domašaja vašeg oka, negdje do ljubavnog zagrljaja Dunava i neba, a po njoj, prosuti rijetki današnji i oaze bagremara, neizbrisivi tragovi ostali iza  onih davno nestalih salaša. Za ljetnih mjeseci mnogi skreću lijevo, na kratki zemljani put koji vodi do popularnog sonćanskog kupališta Bara. Ovo neveliko jezero, oaza mira za kupače, pecaroše i vikendaše, nastalo je u velikim poplavama 1926. godine, a i danas ima zdrave, podzemne izvore vode.  Mnogi bi u svojoj sredini poželjeli imati ovakav biser i već bi od njega stvorili zlatnu koku etno i eko turizma. Tako su i sve dosadašnje političke garniture lokalne vlasti u svojim predizbornim, ispričanim i nagovještenim bajkama, uredno obećavale da će na Bari stvoriti raj za odmor. Bara kao Bara, neće sama u turističke vode, a njezina garnitura još nije... i tako mladim Sonćanima i dalje ostaju samo fantastični prirodni preduvjeti, istina, prošle i ove godine dopunjeni urađenim u akcijama MO DS-a Sonta. Tako je sada na pješčanoj plaži uređen i teren za male sportove. Postavljeni su stupovi i mreža za beach-voleyball, od željeznih cijevi napravljeni su golići za mali nogomet, uklonjeno je suvišno raslinje, iskrčena su i uređena ribička mjesta na samom jezeru i na kanalu s druge strane zemljanog puta.  Za one koji baš i nisu ljubitelji sunčanja, tu je ugodna hladovina topolove šume, u kojoj ima dovoljno prostora za razapinjanje šatora i postavljanje ognjišta, pa se u danima vikenda iz ovoga dijela šire opijajući mirisi iz ponekog kotlića, tanjurače, ili roštilja. 

Kako ovdje svatko svakog poznaje, nerijetko se  i društvo oko ognjišta »pojača« onima s plaže, ili sportskih terena. U šezdesetim i sedamdesetim godinama prošloga stoljeća Bara je bila okružena brojnim vinogradima. Kako je okolno zemljište u vrijeme nastanka ovog jezera bilo oplemenjeno nanosima pijeska i plodnog mulja, a za sušnih godina pri ruci je bila i zlata vrijedna voda, tu se stvorila oaza vinogradara i povrtlara. 

»Bara je bila more naše mladosti. Tamo smo provodili najveći  dio ljeta. Do besvijesti smo igrali ‘fudbalice’, ‘glavački’, ‘ganje’, a neumorni smo bili i u izmišljanju što atraktivnijih skokova u vodu, natjecali se u duljini ronjenja, brzini plivanja, a većina od nas tu je doživjela i prve ljubavi, zapalila prvu cigaretu. I, bili smo pecaroši, a u Bari je bilo puno ribe. S većinom gazda okolnih vinograda bili smo u jako dobrim odnosima, često bismo im ostavljali upecanu ribu kad bi u odlasku s Bare svratili na čašicu razgovora, gutljaj hladne vode, a onda i grozd slasnog, plavog zrnevlja kadarke. A najslađi su nam bili grozdovi ukradeni iz vinograda onih nekoliko mrguda, koji nam nikada nisu dopuštali ni da se njihovim vinogradima približimo. Danas rijetko odem na Baru, malo na pecanje, a malo za dušu znam i zapaliti vatru i ‘mađariti’«, kaže nam pedesetčetverogodišnji Antun Šokac iz Sonte.