Arhiv tekstova
Ohrabrenje za građane
(Svi srpski patrioti trebaju se ujediniti protiv stoglave hidre nevladinih organizacija. Dr. Srđa Trifković, publicist iz SAD, Geopolitika, 28. kolovoza, Republika
1.-31. listopada 2003.)
Sjeća li se danas još netko »jogurt revolucije«? Još važnije: jesmo li izvukli iz te »revolucije« bilo kakve pouke? Jesmo li još uvijek za silu i nasilje, ili smo za mir i razgovor? Jesu li samo drugi krivi? Kako danas na početku 2004. godine procijeniti naše ponašanje iz, sada davne, 1988. godine?
Teška pitanja za sve nas. Teška, ali je odgovor na njih svakome od nas, radi mirnog i dostojanstvenog života, neophodan. Na njih mora dati odgovori naša savjest.
»RODOLJUBI« I »ANTIRODOLJUBI«: Prije te ‘88. u dotadašnjem istočnom bloku tretirani smo kao kapitalistička zemlja jer smo dakako mnogo bolje živjeli od njih. Tko se još ne sjeća Harkánya i odlaska u Mađarsku na odmor i provod – kao i ono: »Hajdemo na ručak u Segedin«. Nije bilo izobilja, lagali bismo ako bismo to rekli. Ali u usporedbi s ovim danas – nismo bili daleko. Država je bila uvažavana u svijetu jer smo znali odrediti i uskladiti vlastiti interes sa svijetom u uvjetima koji su tada postojali.
I dođe listopad 1988. godine. Urlikanje ulicama gradova, tobože branimo Kosovo! Da, urlikanjem! Navijački, kao na nogometnoj utakmici! Počesmo se dijeliti: tko je za vođu taj je prijatelj ove zem-lje, a tko nije – taj je ustaša! Da, baš tako! S takvima napolje iz naše zemlje! A tvornice i rad? Pa branimo zemlju (ali od koga?) i to može čekati. Pojedosmo i pokradosmo, u toj »obrani« ni od koga, sve što smo stekli u onom »mrskom nedemokratskom« režimu. Sada se lako dijelimo na bogate (one koji su gledali »svoja posla«) i siromašne (veliku masu onih koji su gledali »tuđa posla«). Zbog toga bi se svatko od nas trebao okrenuti prema sebi, kako ne bi gledao u zrcalo, nego u sebe. Za nauk mladima, za krvavo iskustvo koje smo proizveli, kojeg se moramo stidjeti i od kojega bismo morali zaštititi našu djecu, našu mladost – našu budućnost.
»Rodoljubi« u suradnji s kriminalcima napraviše nam domovinu. I danas smo na vrhu ljestvice po umiješanosti organiziranog kriminala u rad države. Pokušajmo se sjetiti silnih ubojstava ljudi iz samih vrhova vlasti i upitati se koliko je tih ubojstava stvarno riješeno – znaju li se izvršitelji i naredbodavci. Sjetimo se zastrašivanja i nas, običnih građana, koji smo imali svoju glavu i događanja promatrali s obične, ljudske strane. Zastrašivanja nas koji volimo svoju domovinu onako kako je svatko pošten i normalan voli. Nas koji nismo podlegli histeriji izazvanoj od strane onih koji sada, poslije krvi i pljačke koju su izazvali i dalje pjevaju »Srbijo, volimo te.« Reći će netko kako oni nisu ništa radili. Možda i nisu. Oni su samo pothranjivali našu histeriju fašistoidnostima, a mi smo za njih krvarili, dok su nas oni pljačkali. I, nažalost, i danas taj scenarij kod velikog broja nas običnih građana prolazi.
POTICANJE SAMOSVIJESTI: Udruženja građana koja su nastala u cilju obrane ljudskog dostojanstva, i dalje su neshvaćena od velikog broja građana. (Od vlastodržaca to niti ne očekujemo.) Ako se nazivamo nevladinim organizacijama – mi smo, zamislite, ne samo antivladini nego antidržavni!? A naš osnovni cilj je ohrabriti ljude da, u uvjetima u kojima se vodi svojevrstan rat političara za beneficije koje vladavina pruža, postanu aktivni građani. Svjesni građani koji krivicu za sve ono što nam se događa neće prebacivati na druge nego prihvatiti vlastitu odgovornost. Da se okrenemo sebi i rješavanju vlastitih problema. Jer, da ponovim davno izrečenu misao (mi smo se u njenu istinitost bezbroj puta uvjerili – ali nikako da je shvatimo) da svaki narod ima vladu kakvu zaslužuje. Mijenjajmo sebe pa ćemo promijeniti i vladu! Naše ponaša-nje posljednjih petnaestak godina potvrđuje istinitost one narodne: Kako sijali, tako požnjeli! Što smo tražili – to smo i dobili. Nažalost, danas se veliki broj utjecajnih i poznatih nevladinih organizacija kompromitirao sudjelovanjem u vlasti, velikim i ničim opravdanim sredstvima za rad i plate ili pisanjem apela političkim strankama, umjesto rada s građanima. Tu je još utjecaj i takozvanih »vladinih nevladinih organizacija«. No, ja ne govorim o njima, govorim o pravim građanskim udruženjima kao nasušnoj potrebi za hod naprijed.
Sve će biti lakše kada shvatimo, ali i tako se organiziramo, da nevladine organizacije jesu i moraju biti za građane ono što je sindikat za radnike. Svaka vlast se mora kontrolirati, a kako je biraju građani, oni moraju kontrolirati radi li ona u našem interesu – interesu građana. Za četiri godine, koliko je mandat »pobjednika« na izborima, mogu nas ponovo uvući u novo krvoproliće. Imajmo uvijek na umu da se to i do sada radilo u interesu nas – građana!
Zar rezultati posljednjih izbora ne potvrđuju ove stavove? Zbog toga – a kako više nema SSRN-a – moramo se sami organizirati u vlastitom interesu!
Autor je koordinator Društva za toleranciju iz Bačke Palanke
