Arhiv tekstova
Imamo obveze. A prava?
O položaju, statusu i »rejtingu« hrvatske nacionalne zajednice u SiCG nedovoljno se zna, ali su poznate činjenice koje nitko ne može osporiti. Na prvom mjestu, mi Hrvati »na ovim prostorima« živimo stotinama godina, dočim su se države pod čijom smo vlašću živjeli mijenjale. Danas živimo u državnoj zajednici koja se zove Srbija i Crna Gora, kao priznata nacionalna manjina, a u toj državi izvršavamo sve obveze koje se pred nas, kao građane te države, postavljaju: idemo u škole, idemo u vojsku, plaćamo porez i poštujemo zakone koje je naša domicilna država donijela. To su činjenice koje nitko ne može osporiti, a odnose se na naše obveze naspram države.
Na drugoj strani su naša prava. Država je regulirala manjinska prava na taj način što je osnovala nacionalna vijeća za svaku manjinu koja za to ispunjava uvjete. Tako je osnovano, od strane države, i Hrvatsko nacionalno vijeće, kao tijelo koje država konzultira u četiri područja djelovanja, među kojima je i područje informiranja na materinjem jeziku. Hrvatski jezik je, odlukom države, proglašen službenim jezikom u Vojvodini, a koncem prošle godine, Hrvatska je sa SiCG potpisala i Sporazum o zaštiti manjina u ove dvije države. I to su, također, činjenice. Iz toga se može izvući samo jedan zaključak: Hrvati u SiCG imaju pravo informirati se na svom jeziku, sukladno zakonima, na način koji njima odgovara! Isto to pravo imaju i ostale manjine (Mađari, Slovaci, Romi, i drugi), pa ne vidim niti jedan jedini razlog zašto ga ne bismo imali i mi.
Kad već imamo pravo na to, bespredmetno je uopće i raspravljati o tome tko treba ući u redakciju programa na hrvatskom jeziku na TV Novi Sad. To mora biti predmetom diskusije na HNV-u, nakon koje bi se donijela odluka o sastavu redakcije, o programskim odrednicama i ostalo. To naravno nije stvar o kojoj bi mogao odlučivati bilo tko osim HNV-a, dakle institucije osnovane od strane ove države, a pogotovu ne TV Novi Sad. Ako se Hrvatima priječi informiranje na vlastitom jeziku, koji je, ponavljam, i službeni jezik u Vojvodini, onda se u svim zakonima o manjinama koje je ova država donijela, na kraju mora dodati sljedeća rečenica: »Ovaj zakon važi za sve manjine u SiCG, osim za Hrvate.« Tek onda ćemo to morati prihvatiti kao činjenicu i nećemo ništa tražiti, jer nam ništa ne bi ni pripadalo. Naravno, ja vjerujem da će odgovorna tijela i dužnosnici u SiCG poštujući samo činjenice koje sam maloprije spomenuo, donijeti jedino moguću odluku o tome, te da ćemo uskoro na Vijeću imati kao točku dnevnog reda otpočinjanje aktivnosti na utemeljenju redakcije na hrvatskom jeziku na TV Novi Sad.
Ne moram niti spominjati kolika je žalost među srijemskim Hrvatima nastala nakon ukidanja »TV Divana«. To nam je bio jedini televizijski prozor kroz koji smo mogli vidjeti što rade naši sunarodnjaci u Bačkoj, Hrvatskoj i dalje, makar i da je bio premalen naspram naših želja i potreba. S razlogom očekujem da uskoro gledamo informativne, obrazovne i zabavne emisije svakodnevno na TV Novi Sad, te da će i te emisije pridonijeti bržem integriranju SiCG u Europsku uniju jednoga dana, a to je, vjerujem, svim građanima ove države bezuvjetni cilj.
