Arhiv tekstova

Država mo­ra po­ma­ga­ti ma­njin­ske me­di­je

Zastupnik u Skupštini Vojvodine u prethodnom mandatu, ujedno i predsjednik Odbora za informiranje tijekom protekle četiri godine Đorđe Subotić bio je među zastupnicima jedan od najaktivnijih zagovarača osnivanja dvije novinsko-izdavačke ustanove: »Hrvatske riječi« i »Thema«, na romskom jeziku. Važi za dobrog poznavatelja prilika u vojvođanskom novinarstvu, nedvojbeno se zalaže za ravnopravnost svih manjinskih zajednica i tvrdi je zagovornik autonomije Vojvodine. U sadašnjem sazivu Skupštine Vojvodine nije zastupnik.

HR: Četiri ste godine bili predsjednik Odbora za informiranje Skupštine Vojvodine. Kako ocjenjujete taj period, što se informiranja o Vojvodini i iz Vojvodine tiče?
To je bio period kada smo bili u situaciji da raskinemo s onim što se događalo nekih desetak godina u Vojvodini, kada su instrumentalizirana javna glasila u Vojvodini, osobito ona čiji je osnivač bila Skupština AP Vojvodine. Ona su uglavnom bila u funkciji ondašnjeg režima, iako je naravno bilo i časnih izuzetaka, prije svega bih spomenuo list »Magyar Szó«. Bilo je tu iznimno mnogo materijalnih i drugih problema i onda smo napravili program kadrovske obnove, osvježavanja ljudi i krenulo se dalje. Drugo, taj period je veoma značajan iz još nekoliko razloga. Budući da se u Vojvodini i cjelokupnom društvu mnogo toga mijenjalo i promijenilo, mi smo onda zaključili da još dvije značajne nacionalne zajednice trebaju imati svoja glasila, a to su hrvatska i romska nacionalna zajednica. Moram reći da to nije išlo baš tako lako kako je izgledalo. Ja sam bio jedan od potpisnika inicijative za formiranje glasila na hrvatskom jeziku i onda se s tom inicijativom stalo, pa smo  na sjednici Odbora zaključili kako je neophodno  taj proces ubrzati te smo zadužili Izvršno vijeće da pripremi sva dokumenta i tako je to krenulo. Kada govorimo o »Hrvatskoj riječi«, tu ima još jedan moment. Odmah na početku, u prvoj godini našeg mandata, zastupnik iz redova hrvatske nacionalne zajednice Bela Tonković podnio je zastupnicima inicijativu, koju sam ja također potpisao, da hrvatski jezik bude u službenoj uporabi u AP Vojvodini. To je poslije izvjesnog vremena došlo na dnevni red, međutim, većinom glasova Skupština AP Vojvodine je to tada odbila, navodno iz proceduralnih razloga. Poslije je ta inicijativa obnovljena, u međuvremenu je došla inicijativa o formiranju glasila na hrvatskom jeziku, te smo istog dana donijeli odluku da hrvatski jezik bude u službenoj uporabi na teritoriju Vojvodine i odluku o osnivanju NIU »Hrvatska riječ sa sjedištem u Subotici.
HR: Neki mediji u Vojvodini bili su vrlo aktivni u ratnom izvještavanju tijekom devedesetih godina, po mnogim mišljenjima na štetu profesionalizma. Kakva je sada, poslije listopadskih promjena, situacija u vojvođanskim medijima?
Mislim, da su stjecajem okolnosti, nakon 1988. i nakon jogurt revolucije glasila u Vojvodini imala najprljaviji zadatak. Prije svega mislim da je to Televizija Novi Sad zdušno obavljala, bila je praktički ratni izvjestitelj, a isto se može odnositi i na Radio Novi Sad, te na list »Dnevnik«. To su bila glasila koja su bila najposlušnija i najviše podređena toj ratno-huškačkoj i nacionalnoj politici u projektu koji se zove Velika Srbija. Nakon tih listopadskih promjena došlo je do raznih promjena i mislim da je situacija mnogo bolja, ali je očigledno kako je u tim glasilima ostala navika da se uvijek bude na izvjestan način režimski. Stjecajem okolnosti režim je sada drugačiji, ali mislim da mora postojati više samokritičnosti i kritičnosti odnosa u društvu i da svi potezi koji se događaju nisu automatski dobri. Mislim da je tu neophodna veća analiza. Ja se inače plašim i mislim da je kod novinara u Vojvodini, pogotovo tih novinara koji su radili u tom razdoblju, izuzetno jaka samocenzura. Ukoliko se te samocenzure oslobodimo mislim da nam glasila mogu biti i objektivnija i analitičnija, s istraživačkim novinarstvom.
HR: Zalagali ste se za osnivanje NIU »Hrvatska riječ« i pomagali je u njenim prvim koracima. Kako se ova Ustanova, po Vašem mišljenju, razvija?
Mislim da je, kada je riječ o onome što je bilo u ovlasti Vojvodine, u ovom razdoblju od 2000. do 2004. daleko najvažnije to što su formirana glasila na hrvatskom i romskom jeziku. To je nešto što je obilježilo taj period. Mene je prijatno iznenadilo da je »Hrvatska riječ« novina koja je građanski orijentirana i koja u svim segmentima uvažava interkulturalnost koja postoji u Vojvodini i ni u jednom trenutku ne zanemaruje da joj je najveći broj čitatelja iz hrvatske zajednice. Ima i onoga što je aktivno u hrvatskoj zajednici, ali i onoga što je neophodno da čitatelji »Hrvatske riječi« saznaju o onome što je važno u Vojvodini – od prava nacionalnih zajednica, bitke za autonomiju, ekonomskih odnosa i svega što je važno za Srbiju. Mislim da taj list njeguje izuzetno dobro odnose i s državom Hrvatskom što je izuzetno važno, jer to je jedno od rijetkih glasila koja mogu zbog jezika čitati i oni koji nisu pripadnici hrvatske zajednice. Mislim da je »Hrvatska riječ« još uvijek u razvoju. Jako je važno što imamo podlistak za djecu »Hrcko«, ali treba na tome još poraditi, jer je neophodno da postoji i časopis za kulturu i umjetnost i možda još neke publikacije. »Hrvatska riječ« je kao institucija formirana, glasilo je po mojem uvjerenju veoma dobro koncipirano, činjenično informira, ne samo Hrvate, već i ostale u Vojvodini. Upravo mislim da bi to trebao biti model i nekim drugim glasilima, jer nije dobro da se mi u Vojvodini strogo zatvaramo u nacionalne zajednice. Čitatelj glasila bilo koje nacionalne zajednice treba saznati što se nalazi u bliskom okruženju. Budući da mi jesmo višenacionalna zajednica, interkulturalnost se mora daleko više prožimati i »Hrvatska riječ« je dobar primjer. Mene raduje što je izašlo već 100 brojeva ovog sada već uglednog tjednika, koji je prilično često citiran u drugim glasilima, što nije mala stvar.
    Mislim kako je izuzetno važno da se na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu osnuje lektorat za hrvatski jezik i književnost, da se na taj način omogući školovanje službenog standardnog hrvatskog jezika. U Vojvodini postoji odsjek za srpski, mađarski, rumunjski, slovački i rusinski jezik, a mislim da je ove godine uveden i lektorat na romskom jeziku i smatram kako je izuzetno važno da postoji i na hrvatskom jeziku. Na tome se mora raditi, tim prije što u Zagrebu postoji odsjek za srpski jezik.
HR: Kakva je po Vašem  mišljenju uloga medija na manjinskim jezicima?
Mediji na manjinskim jezicima imaju veoma važnu ulogu u ostvarivanju nacionalne samosvijesti. To je iznimno važno, ali je bitno i njegovanje vojvođanske interkulturalnosti, tj. da se jasno pokaže kako je Vojvodina jednako i srpska, slovačka, hrvatska, mađarska, rumunjska, rusinska, ukrajinska, romska i bilo koje druge nacionalne zajednice. Važno je ne zatvarati se u nacionalni geto već pokazati interkulturalnu Vojvodinu.
HR: Manjinski mediji imaju ograničenu publiku čitatelja, pa su i tiraže ograničene. Znači li to da relativno male tiraže trebaju ograničavati državnu dotaciju tim medijima?
Zavisi o kojem se jeziku govori. Mislim da su glasila na hrvatskom jeziku u prednosti u odnosu na druge, jer ih može pratiti i publika koja inače čita na srpskom jeziku, što je prednost. Ukoliko govorimo o zaštiti prava nacionalnih zajednica onda je iznimno bitno da država to pomogne. Ne može jedna mala rusinska ili bilo koja druga zajednica imati veliku tiražu. Naravno, izuzetno je važno da ta glasila budu otvorena, da uređivački koncepti budu široko otvoreni pa da to bude izvjestan artikl i u zemlji gdje se govori tim jezikom, što je također ograničeno. Država na temelju Zakona o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina mora pomagati ove medije. Mislim da Vojvodina tu mora napraviti i iskorak više. Dok je postojala suštinska autonomija, dok smo imali izvorne prihode, mnogo više se poklanjalo pažnje ostvarivanju svih prava nacionalnih zajednica i službene uporabe jezika. Neophodno je reći da je država Srbija najodgovornija za ostvarivanje prava manjina i ona bi morala daleko više činiti, jer joj je to ustavna obveza.
HR: Skupština Vojvodine je godinama, pa i desetljećima bila osnivač pojedinih medijskih kuća, prije svega tu mislimo na novinsko-informativne ustanove na jezicima nacionalnih manjina. Sredinom prošle godine osnivačka prava nad tim medijima prepuštena su manjinskim nacionalnim vijećima. Vi ste se tome protivili. Zbog čega?
I sada mislim, uz sva uvažavanja što su se neka nacionalna vijeća korektno ponijela prema novinsko-izdavačkim ustanovama, da je s tim trebalo sačekati. »Hrvatska riječ«, na primjer, jest glasilo na hrvatskom jeziku, ali ne može biti list samo Hrvata u Vojvodini. Taj list mora pokazati na bogatstvo Vojvodine. Ukoliko nacionalna vijeća, koja su sada osnivači, budu vodili brigu o tome, postoji realna opasnost da se zatvorimo u nacionalne okvire, gdje postoji opasnost od getoiziranja, što nije dobro. Ja sam prilično zadovoljan nekim prvim reagiranjima i uposlenika u tim novinsko-izdavačkim kućama i odnosima nacionalnih vijeća, ali ima i problema koji su bili prisutni u glasilima na rumunjskom i rusinskom jeziku. Upravo su to primjeri koji govore o tome kako se to moglo i drugačije riješiti. O tome ćemo konačnu riječ čuti od Ustavnog suda Srbije. Međutim, ima nešto što mene zabrinjava. Mi smo imali sve vrijeme kontakte s republičkim Ministarstvom kulture i informiranja i svi su ukazivali kako nije dobar taj prijenos na nacionalna vijeća, bilo je riječi i o privatizaciji itd. Suština je da taj član zakona koji govori o tome da država i AP Vojvodina ne mogu od travnja 2005. biti osnivač još uvijek nije promijenjen. Opet imamo deklarativan odnos Srbije. Znamo da nam trebaju glasila, znamo i da nam ovo nije dobro, a ništa nismo učinili u dvije godine. Mislim da je najlakše državi dati sredstva za informiranje na manjinskim jezicima i reći kako je naša briga time prestala, jer smo to prepustili nacionalnom vijeću. Mislim da bi bilo dobro da je i dalje osnivač medija na manjinskim jezicima bude Skupština AP Vojvodine. Mi iz Pokrajine se nismo petljali u uređivačke politike i mislim da je to važno, država treba osloboditi medije, ali i da imenovanje urednika ne bude samo tema i briga nacionalnih vijeća jer može doći i do diskriminacija. Naime, može doći do profesionalne diskriminacije, pa i one poslušničke.
HR: Nisu pisani mediji jedini koji su potrebni manjinskim zajednicama. Postoji potreba za radio i TV programima. Za sada sve ostale nacionalne zajednice, čiji je jezik u službenoj uporabi, imaju svoje redakcije, urednike, novinare, programe i emisije na vlastitom jeziku na TV Novi Sad, izuzev Hrvata. Kako to komentirate?
Što se toga tiče, moram priznati da ja to ne razumijem. Uopće ne razumijem, i pokušavao sam ući u suštinu problema ali mi ni dan danas nije jasan. Mislim da na Televiziji Novi Sad, pokraj nacionalnih zajednica čiji su jezici u službenoj uporabi u Vojvodini, još dvije nacionalne zajednice čiji jezici nisu u službenoj uporabi, romska i ukrajinska, a čiji će jezici nadam se biti i službeni, imaju svoje programe ili emisije na TV i Radio Novom Sadu. Kada je bila rasprava o prijedlogu zakona o radiodifuziji, zalagali smo se da TV Novi Sad dobije dva televizijska kanala a naše obrazloženje je bilo da jedan kanal treba biti na srpskom jeziku, a drugi na jezicima nacionalnih zajednica. Tada smo navodili i koje su to zajednice, bila je navedena i hrvatska. Uspjeli smo argumentima uvjeriti zakonodavca i DOS da je to neophodno, te je TV Novi Sad dobila dva kanala, a Radio Novi Sad dva plus tri. Sada imamo situaciju da je hrvatska nacionalna zajednica imala informiranje preko nevladine organizacije što Zakon o radiodifuziji omogućava. To trebamo imati i dalje, ali budući da je RTV Novi Sad definirana kao javni servis svih građana Vojvodine i hrvatski je jezik u službenoj uporabi u Vojvodini, ne razumijem zašto TV Novi Sad za sve ovo vrijeme nije formirala redakciju, ili neko uredništvo. Sada imamo situaciju da Hrvati na TV Novi Sad nemaju dnevni program na hrvatskom jeziku, odnosno, trenutačno nemaju nikakav program, postojali su »TV divani« koji su išli svaka dva tjedna. To nije dobro. Mislim da je to neophodno uraditi. Nažalost RTV Novi Sad nije pod jurisdikcijom Skupštine AP Vojvodine već je još uvijek u sustavu RTS-a. Čini mi se da već predugo ništa nije urađeno. Ukoliko bih želio biti zlonamjeran, mogao bih konstatirati da netko namjerno opstruira da hrvatska zajednica ima svoj dnevni program i neko malo uredništvo koje bi pripremalo programe. Ovo je obveza koja proistječe iz Zakona o radiodifuziji Statuta AP Vojvodine. Hrvatska zajednica treba u tom smislu biti ravnopravna s ostalim zajednicama u Vojvodini, a to sada, na žalost, nije.
HR: Kako, po Vašem mišljenju, treba biti uređeno informiranje na manjinskim jezicima, u elektronskim medijima?
Zakon o radiodifuziji je tu sasvim jasan, a postoji i Zakon o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina. Neophodno je tako se organizirati da hrvatska nacionalna zajednica ima dnevno informiranje na elektronskim medijima koje će u početku vjerojatno biti kratko, a kasnije se širiti. Mislim da tu nema prepreka. Treba početi s dnevnicima od 10-15 minuta i s jednom emisijom tjedno, a zatim se može i širiti. Znam da je TV Novi Sad u teškoj situaciji, da nije izvršena razdiobna bilanca, da nemaju dovoljno materijalnih sredstava, itd., ali kad se radi o pitanju ostvarivanja prava nacionalnih zajednica mora se daleko više uraditi.
HR: Zakon o ostvarivanju prava i sloboda nacionalnih manjina je veoma precizan, i nacionalna vijeća definira kao ovlaštena za provođenje prava na informiranje na manjinskim jezicima. Mogu li u praksi nacionalna vijeća biti zaobiđena?
Nacionalna vijeća imaju pravo biti osnivači pisanih medija, baviti se kulturom, informiranjem i službenom uporabom jezika. Međutim, kada se radi o elektronskim medijima i javnom servisu onda je po slovu zakona isključena bilo kakva ingerencija bilo kojeg državnog organa, pa i nacionalnog vijeća. Oni ne mogu imati utjecaja, ali predstavnik hrvatske zajednice kojeg će delegirati nacionalno vijeće treba recimo biti član Programskog odbora RTV Novi Sad. Neophodno je da svaka nacionalna zajednica ima predstavnika i u Programskom odboru, a i u Upravnom odboru. Država i nacionalna vijeća se ne trebaju izravno miješati, ali je važno da pošalju javnosti i ovlaštenim organima jasan zahtjev oko nekih stvari i ukažu na segmente gdje nisu poštovani zakoni i gdje je na izvjestan način ugroženo informiranje na manjinskom jeziku.
    Izvršno vijeće i Skupština AP Vojvodine su odgovorni za jednu ustavnu obvezu i statutarnu obvezu da se informiranje na hrvatskom i drugim jezicima manjina artikulira kako treba. Nacionalno vijeće isto to treba činiti. Javni servis treba uvažavati glas nacionalnog vijeća jer je to službeni predstavnik određene zajednice, ali je to autonomno pravo javnog servisa.
HR: Vi ste dužnosnik jedne autonomističke stranke. Što je s autonomijom Vojvodine, ima li je, koliko, više ili manje nego prije promjena 2000. godine?
Mislim da autonomije Vojvodine nema od 1990. godine. Ima je samo u nazivu. Mi imamo omnibus autonomiju, koja je povećala nadležnosti i proračun Pokrajine, ali to nije autonomija Vojvodine. Sada kada će se mijenjati Ustav Srbije, svi građani u Vojvodini, sve partije i nevladine organizacije, trebamo se ujediniti oko pitanja kvalitetnijeg ustavnog položaja Vojvodine u Srbiji. Srbija bi trebala biti država svih građana, inače ćemo imati građane prvog i drugog reda. Moramo je definirati i kao decentraliziranu i regionaliziranu državu. Ustav mora sve građane u Vojvodini učiniti ravnopravnima.