Arhiv tekstova
Osobita pripovjedna koncepcija
Vladan Desnica rođen je 17. rujna 1905. godine u Zadru, gdje je završio osnovnu školu i započeo gimnaziju koju je nastavio u Splitu i Šibeniku. Pravo je studirao u Zagrebu i Parizu, a diplomirao je 1930. godine u Zagrebu. Radio je kao advokatski pripravnik u kancelariji svoga oca, a zatim se zaposlio u državnom pravobranilaštvu u Splitu. Godine 1933., objavljuje i prve članke u listovima »Novo doba« i »Glas«.
Ako je točna Desničina podjela pisaca na one koji pišu sveukupna djela i na one koji pišu odabrana djela, onda on sam pripada nesumnjivo ovoj drugoj grupi. Kad se spomene ime Vladana Desnice, pripovjedača, esejiste, dramskog pisca, pjesnika, prevoditelja, urednika i polemičara, pozornost se najprije zadrži na naslovima njegovih romana: »Proljeća Ivana Galeba« i »Zimsko ljetovanje«, te na naslovima njegovih knjiga pripovjedaka: »Olupine na suncu«, »Proljeće u Badrovcu« i »Fratar sa zelenom bradom«.
U poslijeratnoj hrvatskoj književnosti malo je pisaca koji imaju tako dotjeranu, rafiniranu i skladnu rečenicu. Roman »Proljeća Ivana Galeba« Desnica je počeo pisati još prije rata, oko 1936. godine, a objavljen je tek 1957. godine. Djelo je smišljano dvadesetak godina i predstavlja u pravom smislu riječi misaonu sintezu njegova stvaralaštva. Nema gotovo nijednog pitanja ili problema kojima se pozabavio u svojoj novelistici, esejistici ili poeziji, a da nisu našli određeno mjesto u ovom romanu. Karakteristična je za roman »Proljeća Ivana Galeba« personalna monoperspektiva: čitavo djelo prikazuje dinamiku jedne svijesti, sve se vidi Galebovim očima i vrednuje njegovim iskustvom. Sve druge likove upoznajemo jedino preko Galeba, a svaki prostor postoji samo kao element njegova sjećanja i opažanja. Glavni lik romana, ujedno i njegov pripovjedač, senzibilni je umjetnik, violinist, koji boravi u bolnici i intenzivno razmišlja o svome životu i o svemu što ga okružuje. »Galeb pokušava sumirati životna iskustva, povezati prošlo i sadašnje, oživjeti uspomene, sjećanja, stanja i ugođaje. Kao i u Proustovu romanesknom ciklusu, i u ‘Proljećima Ivana Galeba’ retrospekcija postaje glavna poluga djela. Stalnim vraćanjem unatrag, u svijet djetinjstva i mladosti, otkrivamo Galebovu prošlost, korijene njegovih trauma, motivacije stanja i životnih odluka«, piše dr. Krešimir Nemec o književnom junaku Ivanu Galebu.
Galebove reminiscencije, sjećanja i analize oblikovane su načelom slobodnih asocijacija. Takav odabir lišava pripovjedača obveze da događaje iznosi u kronološkom slijedu i da poštuje principe kauzalnosti i sukcesije. Odrekavši se kauzalnosti i kronologije, dakle kontinuiteta priče, Vladan Desnica svoj je roman dosljedno komponirao na načelima poetike digresivnosti: sjećanja, meditacije i asocijacije glavnog lika tvore zasebne, relativno samostalno oblikovane cjeline, ali književni junak Ivan Galeb nije samo ispovjedni, nego i misaoni subjekt. Osim evokacija, značajan dio romana zauzimaju njegova razmišljanja i kontemplacije realizirane u obliku samostalnih esejističkih digresija iz kojih izrasta složen portret modernog intelektualca.
Roman »Zimsko ljetovanje« (1950.) zauzima izuzetno mjesto u opusu Vladana Desnice. Motivski, roman je posvećen ljudima koji su napustili bombardirani Zadar i naselili se u jednom selu, nedaleko od njega. Ovaj roman otkriva sposobnost pisca da, ne iznevjeravajući životni podatak, vidi viši smisao pojava i stvari. »Ljudi koji su pobjegli iz Zadra, ispred aviona, ispred nesreće, jesu li oni stvarno pobjegli ili ih je ta nesreća natjerala da saznaju neke stvari i otkriju užase koje nisu znali, da bi ih tako, to njihovo porazno saznanje opkolilo kao nekakav vječni, svirepi zid? Desničini junaci pobjegli su od smrti, ali našli su se licem u lice s očajanjem i zlom. Oni su ovjekovječeni tim zlom u sebi i oko sebe«, piše Radomir Konstatinović o ovome romanu.
Vladan Desnica je od 1945., do 1950. godine radio kao načelnik pravnog odjeljenja u Ministarstvu financija, a kasnije djeluje kao profesionalni književnik. Prevodio je s talijanskog, francuskog i ruskog. Umro je u Zagrebu 4. ožujka 1967. godine.
Zapisi o umjetnosti
(izbor)
Čak i oni koji nemaju nikakve veze s umjetnošću i nikakve ljubavi za nju, morali bi biti zahvalni nebu što ona postoji. Jer je to jedino područje ljudske djelatnosti gdje je nemoguća laž: čim laž proviri, istim časom, automatski prestaje umjetnost. U pravoj umjetnosti uvijek, beziznimno, usprkos svemu, vlada istina: tu čovjek govori istinu čak i protiv svoje volje. U tome je velika, neprocjenjiva vrijednost umjetnosti, po tome umjetnost, i onda kad sama sebe najuvjerenije proglašava »savršeno beskorisnom«, »čistom od bilo kakve moralne determinacije«, »lišenom bilo kakve praktične svrhe i cilja«, vrši svoju veliku, nenadoknadivu misiju. Zbog toga intuirajući, makar i nesvjesno, taj fakt, svi tirani i zatirači istine, guše i zatiru umjetnost. I doista, još nije bilo historijske epohe u kojoj je gušena sloboda, a da se ujedno nije gušila i prava, istinska umjetnost i na njeno mjesto dekretirala lažna, dirigirana i službena.
