Arhiv tekstova
14.02.2003
Džaba sekiracije!
Eto, prođe desetak dana kako Jugoslavije nema. Simbolično, dabome! Suštinski je tome više od jednog desetljeća. Od onoga časa kada je Slobodan Milošević saopćio da će Jugoslavije biti makar samo od Srbije i Crne Gore, reagirajući tako na odluku Slovenaca i Hrvata da najprije odu s onog čuvenog raspadajućeg partijskog kongresa, a kasnije i iz već raspadnute države.
U narodu omiljeni vođa, od milošte zvani Sloba, ubrzo je - u društvu s »mladim, pametnim, lepim« Momom i Milom - odjezdio na Žabljak, na zasluženi odmor između dvije ratne bitke, i, kao svaki čudotvorac koga narod obožava i slavi, uznemirenim jugonostalgičarima ponudio utjehu u obliku žabljačkog ustava. Pompezno, kako i priliči, inaugurirana je nova »SRJ«, s velikim ambicijama i skromnim mogućnostima. Duhovni »otac nacije« Dobrica se latio državničkog zadatka da tu tvorevinu nacionalno upristoji. Topovi su grmjeli. I s Banjice, ali i tamo malo dalje, u Hrvatskoj i Bosni. Dok su kolone nesretnika špartale u svim mogućim pravcima u potrazi sa kakvim-takvim skloništem, u Beogradu se ispijao šampanjac za zdravlje i dugovječnost nove Miloševićeve države.
Bilo je svečano, lijepo i krasno, ali je kratko trajalo. Prekratko za ozbiljnu državu, kako su je neki u svojim mislima i kabinetima zamišljali. Za jednokratnu upotrebu. Sve je - kako bi se reklo - bilo džaba: naroda baš briga, nije razmišljao o himni, grbu i zastavi, već, kao i svako upropašćeno pučanstvo, kako da sa svežnjem novčanica od nekoliko milijardi svježe odtiskanih dinara kupi veknu kruha i, možda, litru mlijeka. I da strahuje da mu se bubnjevi rata u susjednim mu državama ne oglase i u njegovom dvorištu.
Prođoše, tako, godine. Čak puno desetljeće iluzija, zabluda i samozavaravanja. Jedan rat (u Hrvatskoj) je završen »slavnim porazom«, drugi (u Bosni) se primicao »pobjedničkom krahu«, treći (na Kosovu) je pokucao na vrata. Dok je »crveno-crna« dedinjska elita slavila »veličanstvene trijumfe«, gradila sabirne centre za stotine tisuća izbjeglih i prognanih i uvjeravala narod da će mu »novi neokolonijalisti i imperijalisti« pasti na koljena i moliti ga za milost, miloševićevsko-ćosićevsko-šešeljevsko državno čedo se sve više tanjilo, skraćivalo i - kompromitiralo. Najprije su od njega digli ruku nekad »prkosni i pošteni đetići«, shvativši da je bolje da ljuljaju svoje, a ne »tuđe« dijete. Počeli su se premišljati i iskreni jugonostalgičari, a ubrzo je i Kosovo postalo pretežak teret za nejaka pleća mlade žabljačke tvorevine.
Nekadašnji simbol historijske težnje južnih Slavena za ujedinjenjem i suživotom, u završnoj, miloševićevsko-šešeljevskoj interpretaciji, pretvorio se u znamenje svakojakih nesreća i tragedija. Jedna povijesno plemenita ideja, poslije desetljeća kakvog-takvog života, survala se u ambis bolesnih nacionalističkih, ekspanzionističkih i cezarističkih ambicija njenih predvodnika. Odbačena je kao istrošena krpa. Otišla je u povijest, s njom i sva njena katkad sretna, katkad tužna, ne tako rijetko i tragicna razdoblja. Bez nagovještaja da bi se ikad više u nekom sličnom obliku obnovila.
Treba li žaliti za njom? Oni kojima su ugodna sjećanja utjeha što ih je u međuvremenu sustigla stara kletva »dabogda imao pa nemao«, sigurno će žaliti. I nije uputno takvima zamjerati. Oni koji su okrenuti logici »bilo, pa prošlo, gledaj od čega se živi«, bit će pragmatičniji, jer neće imati baš vremena da uludo troše emocije zbog nečega što nije otišlo ovog 4. veljače, nego mnogo ranije. I to na najgori mogući način, ljudskim patnjama, razaranjima, sveukupnim osiromašenjem. Žalit će, naravno, za njom nacionalisti, sijači mržnje i zla. Njima je Jugoslavija bila, s jedne strane, alibi za neostvarene »nebeske snove«, s druge pokušaj da se nametanjem dominacije jedne nacije (prije nacionalne elite) opravdaju iluzije o vlastitoj veličini. Bit će razočarani i oni koji su, koliko do jučer, vjerovali da se povijest nije dogodila, da je sve ovo, pa i odlazak Jugoslavije, samo taktički privid, njeno privremeno odlaganje u ladicu, i da će, na koncu, kad-tad, ponovno doći njenih pet minuta. Pravo je svakog da Jugoslaviju čuva u sjećanju, onako kako je ko doživljavao i preživljavao. Njen odlazak je, čini se, definitivan i s tim se valja pomiriti. Treba je prepustiti historičarima i analitičarima, ljudima čija profesionalna etika nalaže da je objektivno i nepristrasno valoriziraju.
Treba se okrenuti stvarnosti. A ona je zaista dovoljno surova, teška i sumorna da bismo je ignorirali i pretpostavili (ne)ugodnim uspomenama. Sustižu nas nove brige, kako preživjeti tranziciju, ne ostati bez posla, kako školovati djecu, steći krov nad glavom, osnovati porodicu, spriječiti da nam politika i političari kroje sudbinu i život. Ukratko, treba, brate, živjeti
