Arhiv tekstova
14.02.2003
Nadam se zajedničkom ulasku Srbije i Crne Gore u EU
Stvaranje Ustava nove državne zajednice Srbije i Crne Gore nije bilo toliko brzo kao što su mnogi priželjkivali. Više puta nagoviješten, pa zatim prolongiran završetak u kreiranju ovog dokumenta kod mnogih je poljuljao nadu da će se postići adekvatan dogovor. Praćen brojnim nedoumicama i problemima, ipak je rođen »new deal« koji je Jugoslaviju poslao u povijest, a pružio (istina nejaku) nadu da će Srbija i Crna Gora ostati na okupu i zajedno stremiti europskim integracijama. Za tri godine će se mnoga pitanja iznova postaviti, a danas na neka od njih odgovara jedan od sudionika na stvaranju nove države, gradonačelnik Subotice István Ispánovics.
Ispánovics je dugogodišnji zastupnik Skupštine Republike Srbije, a pozornost je na sebe privukao nešto prije NATO bombardiranja kada je napustio mjesto potpredsjednika Skupštine, kritizirajući režim jer se nisu sazivale sjednice parlamenta i jer su se odluke donosile mimo Skupštine. Za člana ustavne komisije biran je da predstavlja nacionalne manjine.
Rad na ustavnoj povelji i pratećem ustavnom zakonu je po nekima trajao dosta dugo. Kako ocjenjujete je li to uloženo vrijeme i napor doista odraz kvalitete i bazira li se nova zajednička država na kvalitetnim temeljima?
Pa, stvarno se ovaj posao oko izrade ustavne povelje otegao. Ali, to se može promatrati i sa te strane da se moralo jako strpljivo raditi, jer je moglo doći do one neželjene posljedice - da uopće ne bude ustavne povelje. S obzirom da komisija za izradu ustavne povelje ima 27 članova, iz tri parlamenta, i da su tu predstavnici velikog broja stranaka koje imaju različite interese, bilo je jako teško usuglasiti mišljenja, a mi smo uglavnom sve odluke donosili jednoglasno. Malo je pitanja gdje smo glasovali, a poslovnikom je bilo predviđeno da se sve odluke pri glasovanju moraju donijeti dvotrećinskom većinom. Štoviše, ne samo prostom dvotrećinskom većinom, već sa dvije trećine svake delegacije posebno, te je zbog toga bilo izuzetno teško raditi. Praktično, ovih više od pol godine rada rezultat je i nekih kompromisa tijekom rada komisije. Iako je ta ustavna povelja jedan kratak dokument, bilo je izuzetno mnogo pitanja oko kojih smo vodili računa i razgovarali, a da ne kažem da taj posao ni do danas nije završen, jer povelja o ljudskim i manjinskim pravima i građanskim slobodama još nije završena. Nedavno smo imali sjednicu komisije, i OESS (Organizacija za europsku sigurnost i suradnju) je tražio da se još neka pitanja rasprave zajedno s njihovim stručnjacima, tako da trebamo održati zajednički sastanak ustavne komisije i stručnjaka OESS-a i vjerujem da ćemo onda završiti povelju. Uz to, posao koji također treba okončati u skupštinama Srbije i Crne Gore je donošenje zakona o izboru zastupnika u parlament buduće države.
Ako smo za Saveznu Republiku Jugoslaviju mogli reći da je bila proizvod Miloševićeva režima, sada se taj rad odvijao na širokoj bazi. Međutim, s obzirom na glasovanje u parlamentu, može li se dati ocjena da je ipak novu državnu tvorevinu stvorila reformska struja DOS-a, imajući u vidu glasovanje DSS-a?
One snage koje vode u reforme i Srbiji i Crnoj Gori su smatram, praktično izgurale ovu povelju i mislim da je veoma važno da je buduća državna zajednica postavljena na zdravije osnove. Baš zato je sve tako dugo i trajalo, jer nitko nije želio drugoj strani ili bilo kome nametnuti neko rješenje. Stoga se iskreno nadam da će i poslije tri godine ova državna zajednica opstati i da ćemo mi zajedno ući u Europsku uniju kao državna zajednica Srbije i Crne Gore, baš stoga što je to sada ipak postavljeno na neke zdravije osnove, a takav sam dojam stekao tijekom ovog poduljeg rada u ustavnoj komisiji.
Možda nisu baš svi optimisti; ima i onih koji smatraju da je neka, posebno manjinska prava, trebalo regulirati na republičkoj razini, jer sumnjaju u stabilnost nove države.
Tu je postojala velika razlika u prijedlozima oko ljudskih i manjinskih prava, i uopće je bila razlika pristupa srbijanskog i crnogorskog izaslanstva, već u početnim pozicijama. Dok je crnogorsko izaslanstvo smatralo da ustavna povelja treba biti samo okvirom, a da sve drugo treba rješavati na razini država članica, dotle je srbijansko izaslanstvo i dijelom izaslanstvo saveznog parlamenta smatralo da više toga treba riješiti na razini državne zajednice. Oko toga je proteklo ovo naše vrijeme, oko pitanja koja koncepcija treba prevladati. Na koncu smo dobili neki kompromis ove dvije koncepcije, tako da se ne može smatrati da je pobijedila jedna ili druga strana. Što se tiče manjinskih prava, mi smo željeli, i to sam i osobno zagovarao, da to pitanje rješavamo na razini državne zajednice. Naime, jedino je državna zajednica subjekt međunarodnog prava. Prema tome, kada se vode razgovori o tim pitanjima s međunarodnom zajednicom, onda mi ne možemo reći međunarodnoj zajednici „otiđite vi u Podgoricu pa raspravljajte o tim pitanjima ili u republički organ u Beogradu«, jer to tako ne ide. Međunarodna zajednica želi imati jednog partnera za razgovor; postoji samo jedan partner u međunarodnim odnosima, i to je tako i s drugim zemljama. Primjerice, Savezna Republika Njemačka se također praktično sastoji iz više država, ali nikome ne pada na pamet posebno ići i o ljudskim i manjinskim pravima razgovarati s pojedinim državama članicama, već to mora biti na razini savezne države. Mi smo zastupali takav stav i zato je ostavljeno Ministarstvo za ljudska i manjinska prava u okviru savjeta ministara. Postojat će i povelja koja regulira manjinska prava i koja će obuhvatiti sva do sada stečena prava. Smatram da je to dobro rješenje u odnosu na sadašnje stanje, te da ćemo ljudska i manjinska prava imati regulirana na zavidnoj razini u odnosu na dosadašnju praksu. Trebamo postići napredak i u praksi, dakle u sprovođenju svih ovih dobrih rješenja. Zato je nužno da se neki zakoni mijenjaju i donesu i vjerujem da će i međunarodna zajednica na neki način vršiti pritisak da se ta prava i ostvaruju u onoj mjeri kako je to predviđeno, što do sada baš nije bio slučaj. Prvo novo iskustvo s nacionalnim vijećima, tekovina novog Zakona o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina je jedan ogroman korak u odnosu na neko ranije stanje u ostvarivanju tih manjinskih prava. Smatram da će nacionalna vijeća biti jedan od tih temelja ostarivanja manjinskih prava.
Što se tiče Zakona o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina, onda bi to značilo da se ne dovodi u pitanje formiranje saveznog savjeta manjina i da nas u budućnosti očekuje implementacija. Međutim, kakav će još djelokrug imati nacionalna vijeća i kako je zamišljeno, u kojim konkretnim slučajevima da djeluju vijeća?
To je nastavak i dogradnja sistema, pošto ni sada važeći savezni zakon o zaštiti nacionalnih manjina ne predviđa točno i decidno djelokrug nacionalnih vijeća, već ga treba iskustvima izgraditi. Nakon određenog vremena rada tih nacionalnih vijeća, a do sredine godine će biti osnovana sva manjinska nacionalna vijeća, onih koji su uopće zainteresirani da se osnuju, i u radu tih vijeća će se javljati pitanja koja se kasnije trebaju regulirati i u zakonima država članica. To su pitanja o kojim bi trebala odlučivati manjinska vijeća. Vjerujem da će to biti ona klasična pitanja o kojima bar mi Mađari, evo već deset godina unazad govorimo, a to je pitanje obrazovanja, kulture, informiranja i službene uporabe jezika. To su klasična pitanja za koja mi smatramo da se postupno trebaju prenijeti u nadležnost nacionalnih vijeća, ili da bar ova vijeća imaju neko ravnopravno pravo odlučivanja s državnim organima. Znači, nacionalno vijeće mora biti partner državi u ova četiri pitanja.
S obzirom da se očekuje harmonizacija mnogih zakona s europskim normama što se tiče nacionalnih manjina, što će još biti unaprijeđeno?
Ostalo je mnogo pitanja. Naime, mi smo bar prije Miloševićeva režima u odnosu na neke druge zemlje status nacionalnih manjina imali bolje riješen. Počev od negdašnje Čehoslovačke, Rumunjske, Ukrajine, Bugarske mi smo imali daleko bolje riješena ta pitanja. Međutim, dolaskom Miloševićeve ere, praktično su ta prava ukinuta i ostala su samo na papiru. U međuvremenu je svijet otišao naprijed, mnoga pitanja ljudskih prava i prava nacionalnih manjina su isplivala na površinu. U mnogim zemljama je to riješeno na nekoj zavidnoj razini i mi se moramo prilagoditi iskustvima iz tih zemalja. U međuvremenu je donijeto mnogo raznih odluka, konvencija i preporuka od strane međunarodne zajednice. Tko prati ovu problematiku zna da je od 1990. do 2000. donijet veliki broj raznih međunarodnih ugovora, propisa, konvencija i da sad to na neki način trebamo ugraditi u naš pravni sistem kako bi nacionalne manjine živjele kao ravnopravni građani i u ovoj novoj državi.
Kada se želimo osvrnuti i na neka diskutabilna pitanja, upotreba zastave je jedno od tih njih. Zakon manjinskoj naciji ne dopušta upotrebu zastave matične države, što bi manjine najviše voljele i s čime bi se najbolje identificirale. To pitanje je stvorilo probleme i napetost u Preševskoj dolini, nazire li se neki izlaz iz te situacije?
To je loše rješenje u zakonu, bio je to jedan loš kompromis koji je u posljednjem momentu tako izmijenjen. Mislim da manjinskim zajednicama treba omogućiti uporabu vlastitih simbola, da trebamo biti toliko tolerantni da nam ne smeta, a posebno većinskom narodu, uporaba zastava manjina. Kako je to sada u zakonu predviđeno, ne može biti ista službena zastava Mađarske ili Hrvatske biti i zastava te manjine u našoj zemlji. Međutim, smatram da bi to trebalo odobriti. Mi u tome imamo nekog iskustva, jer smo u svim našim svečanim prilikama koristili zastavu koja je mađarska, ali koja nije samo zastava države Mađarske, nego je mađarska. Kao pripadnici mađarske nacionalne manjinske zajednice mi je prihvaćamo kao našu zastavu, i to za nas nije samo zastava države Mađarske. Trebalo bi to pravo omogućiti i to je stupanj tolerancije koji bismo svi zajedno morali imati da nam ne smetaju ti simboli, bez obzira na neka ranija preduvjerenja ili averzije iz povijesti i prošlosti. To je danas prihvaćeno u svijetu; nitko od toga danas ne pravi pitanje i ne vjerujem da bi kod nas to trebalo biti neko važno pitanje. Mada, ovo je pitanje različito od države do države. U susjednoj Rumunjskoj se primjerice ne smije svirati mađarska nacionalna himna, a tamo ima oko dva milijuna pripadnika mađarske nacionalnosti. Mi imamo relativno dobro iskustvo i bezbroj smo puta na našim svečanostima svirali mađarsku himnu, isticali zastavu i nikad nije bilo ozbiljnijih incidenata. Ne vjerujem da je to pitanje od kojeg treba praviti problem, ali nažalost ima i toga, kao u susjednoj Rumunjskoj.
Što se tiče statusa Vojvodine, na kraju je u preambuli ustavne povelje naša pokrajina ipak spomenuta. Je li to dovoljno?
Od toga je također nastao ogroman problem, a jedan član ustavne komisije samo zbog toga što je spomenuto Kosovo odlučio je istupiti iz komisije. U ustavnoj povelji se nije ni mogao regulirati status Vojvodine. To nije pitanje za ustavnu povelju, već ga treba riješiti u budućem Ustavu Republike Srbije, jer se u ustavnoj povelji regulira odnos dvije države koje se udružuju u zajednicu. No, vjerujem da će se to riješiti tijekom godine i da ćemo do konca 2003. imati novi ustav, i tu se Vojvodina treba izboriti za određena prava i status u okviru Srbije. Ne znam kako će to biti ako Srbija bude regionalna država, jer bi onda Vojvodina trebala imati posebna prava u odnosu na neke regije koje danas ne postoje i koje nisu ni postojale. Vojvodina je ipak i povijesno i kulturno i u svakom pogledu drugačija od nekih drugih regija u okviru Srbije, i to mora doći do izražaja i u reguliranju budućeg statusa Vojvodine.
S obzirom da predstoji rad na izradi Ustava Srbije, očekujete li Vaš angažman i na tom poslu?
Čedomir Jovanović je imao izjavu o potrebi da se formira velika grupa od oko 50 članova koja će raditi na Ustavu. To nije lak zadatak, a nama je bilo teško i kada nas je bilo samo sedam članova u komisiji. No, očekujem da će svaka zastupnička grupa Skupštine Srbije imati predstavnika, pa tako i Savez vojvođanskih Mađara.
