Arhiv tekstova

Darko Rundek, jedan od velikana slavnoga »novoga talasa« rocka 80-ih i lider kultne skupine iste provenijencije, »Haustor«, koja je, poput mnogih inih, afirmaciju i početnu promidžbu stekla upravo na subotičkomu Omladinskomu festivalu (tih se godina to naslovljavalo »Večerima slobodnih formi«, ako me sjećanje ne vara), novim je vinilnim izdanjem »Ruke«, objavljenim licencno i ujugoslavenskih (srbijanskih i crnogorskih, točnije) nakladnika, ipak podlegao općem trendu umjetnika s ex-jugoslavenskih prostora i dobrano nafilaosvoj CD »ovdašnjim spleenom«, šire poznatim kao nešto što, ma što to konotiralo, predstavlja »balkansku dušu« i slični »dert«, »merak«, nazovite to kako Vam drago. 

Meni nije, ali, znate kako vele stari Latini: »Ambulantes non disputabant«. Iako pomenuti emotivni izlivi u susjednoj nam Hrvatskoj izazivaju manje oduševljenje i pozornost no u Srbiji i Vojvodini, Rundekov je posljednji CD ipak i tamo i ovdje naišao na nepodijeljeno afirmativne kritike. S pravom, jer se radi o možda ponajboljemu ostvarenju ovog glazbenika i kreativca par exellance, još od vremena kultnoga Haustor-albuma »Treći svijet«. 

Pomenuti osjećaji kod Rundeka su efektno stilizirani u melankolično obojenim puhačkim aranžerskim linijama, što se nalik kakovoj zlatnoj žili provlače, gotovo neprimjetno i krajnje ljupko, kroz lijeno valjajuće ritmove u Rundeka sveprisutne etno i New World glazbene filozofije. To karakterizira cjelokupni Rundekov opus, kako kod »Haustora«, tako i kod solo-ostvarenja. Dodajmo tomu i šarmantni šmek iskustava nataloženih tijekom apatridskih godina provedenih u Parizu i stanovitu diskretnu aromu francuskih šansona na tragu pokojnog Brella i Brassansa i dojam će biti cjelovit. 

 Rundek ostaje moj osobni favorit kao najblistaviji dragulj, iznikao iz pomenuta glazbena boomatijekom 80-ih u ovih dana definitivno izdahnuloj Jugoslaviji, čak i ako se imaju u vidu glazbeni dosezi pokojne Maggy i Milana iz »Ekatarine«, ili Koje iz »Discipline Kitchme«.»Ruke« su, da sumiram, malo remek-djelo, ni manje ni više.

R.G.Tilly