Arhiv tekstova
Međuregionalnom suradnje do razvitka
Nikola Šafer, član Hrvatske seljačke stranke, predvodi koaliciju stranaka koje obnašaju vlast u Vukovarsko-srijemskoj županiji. Po zanimanju je profesor informatike i radio je 18 godina u srednjoj školi u Županji. Politikom se intenzivno bavi u posljednjih četiri-pet godina, a od ljeta 2001. godine je župan vukovarsko-srijemski.
Unazad dvije-tri godine nekoliko puta je posjetio Vojvodinu u cilju poticanja kulturne razmjene i gospodarske suradnje između susjednih gradova u Hrvatskoj i Srbiji, te razvoja regionalnih projekata u regiji Dunav-Drava-Sava. Ovaj intervju vođen je prigodom Šaferovog nedavnog boravka u Subotici, na svečanosti Prela mladih.
HR: Kako Vam se dopada Subotica kao grad?
Subotica je prekrasan srednjoeuropski grad, kao i Osijek, Vinkovci, Đakovo i ja se ovdje uvijek lijepo i ugodno osjećam zbog jednog daha tradicije i kulture, ali i zbog prijaznih ljudi koji žive ovdje. Nekoliko puta sam bio ovdje u posljednje dvije-tri godine i nikad nisam doživio ništa neugodno, dapače. Čini mi se da upravo taj jedan dašak Srednje Europe, koji je na ovom potezu, treba iskoristiti kao nekakav signal sigurnosti, pa i signal povjerenja među ljudima. Rado dolazim u Suboticu.
HR: Posljednjih godina pokušava se uspostaviti regionalna suradnja između dvije susjedne regije, ali čini se da se nije odmaklo dalje od međusobnih posjeta kulturno-umjetničkih društava?
Naše regije, naše pokrajine i Vukovarsko-srijemska županija i ovaj dio Bačke, Banata i Srijema imaju dosta toga zajedničkog. Zajedničko nam je to što proživljavamo tranziciju u ovim poslijeratnim vremenima, i što imamo složenu nacionalnu, etničku strukturu. Bez obzira koji je narod većinski a koji je manjinski, imamo i određenih međunacionalnih problema, ali pokušavamo, svatko na svoj način, u okviru sustava u kojima funkcioniramo, pronaći najbolje rješe-nje. Smatram da kroz Euro-regiju Dunav-Drava-Sava i Općina Subotica i Vukovarsko-srijemska županija mogu pronaći formulu kako pomiriti međunacionalne i međuetničke različitosti, ali s druge strane i kako pronaći formulu razvitka. Na ovim prostorima hrvatski narod stoljećima živi, njeguje svoju kulturu, običaje i jezik. Čini mi se da nas to najviše i povezuje, Hrvati i s jedne i s druge strane Dunava, ali, s druge strane, očito da nije dovoljno samo se posjetiti za Vinkovačke jeseni, Šokačko sijelo, Bunjevačko prelo ili neku drugu manifestaciju, nego treba produbljivati i gospodarsku suradnju, a siguran sam da tu i većinski narodi, bez obzira o kojoj se državi radi, i manjinski narodi, mogu puno toga zajednički učiniti.
HR: O potrebi uspostavljanja gospodarske suradnje se puno govori, ali, čini se, da to baš ne ide glatko?
Možda nam ta gospodarska suradnja u ovim vremenima ne ide najbolje zato što smo u tranziciji. Dakle, u pretvorbi vlasništva, u pretvorbi poduzeća, u svemu onome što se dešava u tranzicijskim zemljama i to je objektivno ograničenje. Naravno, sve to prati i visok stupanj nezaposlenosti, pa i objektivno socijalno nezadovoljstvo kod ljudi koji žive na ovim prostorima, no, siguran sam, da to naše iskustvo treba objediniti i siguran sam da bi upravo tvrtke i s jedne i s druge strane Dunava trebale pronaći način kako trgovati, prije svega, ali kako onda surađivati i u osvajanju novih tehnologija, novih proizvoda, i kako međusobno razmjenjivati kapital u interesu podizanja standarda ljudi.
HR: Kako se mogu prevladati objektivna ograničenja boljoj gospodarskoj suradnji?
Čini mi se da je tu najveća zadaća na nama političarima koji predstavljamo svoje regije, svoje županije, svoje gradove i općine, da na tome najviše radimo i očekujemo da ćemo upravo ove godine imati najviše rezultata. Činjenica je da je kapital dosta »plašljiva životinja« koja se baš ne upušta i ne ide na mjesta gdje su rizična ulaganja, gdje su nestabilne političke situacije, gdje se prijeti ljudima, i gdje postoje određene političke ili međuetničke nesuglasice. Političari moraju prije svega stvoriti uvjete da su sustavi stabilni, kako bi kapital što lakše, što bolje, što kvalitetnije cirkulirao, a gledajući Hrvate i s jedne i s druge strane Dunava, siguran sam da je nama životni interes da gospodarski surađujemo i siguran sam da upravo u poljoprivredi, u usvajanju novih tehnologija, u preradi poljoprivrednih proizvoda, imamo i najveću perspektivu.
HR: Očekivanja ovdašnjih Hrvata da će im matična zemlja pomoći u razvoju gospodarstva su velika, a nerijetko se čuju i kritike da je ta pomoć premalena…
Kapital ne poznaje naciju i nije dovoljno samo pripadanje istom narodu da bi se suradnja na gospodarskom planu razvijala. Potreban je i realan zajednički interes. Ove godine najviše možemo učiniti uspostavom prometnih veza. Osobno lobiram da se uspostavi željeznički promet od Bogojeva do Dalja i Vinkovaca, dakle onaj tradicionalni prometni koridor koji je omogućavao prijevoz robe bez obzira gdje je nastao u jednom i drugom smjeru. S druge strane, čini mi se da nam je objektivno problem tranzicija koju imamo u našim zemljama, budući da ni kod nas kapital nije još uvijek onaj razvojni. Još uvijek je to onaj primitivni kapital koji se pokušava brzo oploditi i brzo pobjeći s određenih prostora. Mi smo možda nekoliko godina ispred u toj tranziciji, budući se kod nas stabilizira gospodarstvo, a vidim da kod vas ti procesi tek započinju, no, čini mi se, da ne bi trebalo ponavljati iste greške i da se i na tom iskustvu može učiti.
HR: Postoji li suradnja na nekom konkretnom projektu s Općinom Subotica?
Konkretni rezultat suradnje koja je uspostavljena vjerojatno će biti obnova mosta na Dunavu kod Erduta, ove godine. Prigodom posljednjeg razgovora s gradskim čelnicima dogovorili smo se da ćemo povezati gospodarske komore i da će one preuzeti praktički dio posredovanja i svezi gospodarske razmjene i suradnje, a možda i privatizacije nekih tvrtki.
S druge strane, postoji i razvijena kulturna suradnja, budući da prije svega KUD-ovi s područja Općine, a možda najviše Subotički tamburaški orkestar, dolaze kod nas nastupati povodom raznih manifestacija. Posljednji put su bili na Iločkom ljetu, bili su kod nas na novogodišnjem koncertu u Vinkovcima i na drugim manifestacijama.
HR: Kakvo je trenutno stanje u Vukovarsko-srijemskoj županiji?
Mi imamo velike ratne štete. Dvadeset milijardi kuna je direktna šteta, a indirektna šteta je još i veća. No, s druge strane, mi smo jedna od tri najuspješnije županije po statističkim pokazateljima. Imamo rast gospodarstva od 7,8 posto prošle godine, dok je hrvatski prosjek 4,2 posto. Imamo rast dodane vrijednosti, među tri najuspješnije smo županije u Hrvatskoj, imamo smanjenje nezaposlenosti od oko osam posto, no još će nam trebati nekoliko godina da dostignemo hrvatske prosjeke, budući smo posljednjih deset godina jako, jako stagnirali. Konačno se započinju realizirati veliki infrastrukturni projekti, izgradnja auto-cesta, izgradnja željezničkih koridora, a što se tiče socijalnih objekata, kuća i škola, obnova je pri kraju. Investirano je u nekih 25 što osnovnih, što srednjih škola, sportskih dvorana, na području naše županije. Praktički, infrastrukturno opremamo cijelu županiju, plinofikacija je pri kraju, dakle, na neki način smo kroz obnovu stvorili tisuće radnih mjesta a i određenu dodanu vrijednost. No, svjesni smo da je obnova pri kraju, svjesni smo da se moramo strukturno prilagoditi zahtjevima europskog tržišta i da moramo prije svega znanjem i tehnologijama odgovoriti izazovu ulaska u Europsku uniju.
HR: Kakvi su međunacionalni odnosi u Vukovarsko-srijemskoj županiji?
Kako na nekim drugim područjima, tako i na području Vukovarsko-srijemske županije postoje međunacionalni problemi. Mi ih ne skrivamo, ali ih ne preuveličavamo. Smatram da su takvi problemi normalni u ovim poratnim vremenima. Možda su oni čak i manji nego što bi se to moglo očekivati s obzirom na taj veliki sukob koji smo imali prije desetak godina, i s obzirom na to da se još uvijek na području naše županije 600 osoba vodi među nestalim. Još uvijek se oko šest i pol tisuća ljudi nije vratilo na ove prostore, i još uvijek je jedna dosta problematična socijalna situacija. No, čini mi se, da je tih međunacionalnih problema sve manje i, čini mi se, da su ljudi shvatili kako im je formula u suradnji i kako im je formula opstanka upravo u gledanju u budućnost a ne u gledanju u prošlost, poštivajući pri tome pravni sustav i zakone Republike Hrvatske. Što se tiče sigurnosti na ovim područjima, prema svim pokazateljima mi smo jedna od najsigurnijih županija u Hvratskoj.
HR: Prema kojim pokazateljima?
Pokazateljima ekscesa, javnih problema, prema policijskim izvješćima. Kod nas statistički pokazatelji pokazuju da smo tu negdje na razini zagrebačkog prstena iako se to ne bi dalo očekivati, a, naravno, da najviše problema imamo upravo na graničnim prijelazima u švercu oružja, ljudi, droge, itd. A unutar županije se praktično na prste jedne ruke mogu nabrojiti neki ozbiljniji ekscesi.
HR: Kako su uređena prava nacionalnih manjina u Hrvatskoj?
Donesen je Zakon o pravima nacionalnih manjina, izabrana su manjinska nacionalna vijeća i ona su počela funkcionirati. Uređeno je i školstvo za nacionalne manjine, imamo tri vrste programa A, B i C program i manjine imaju pravo odabrati po kojem će se modelu djeca obrazovati. C program – kao školski program je program prema kojem se nastava odvija na materinjem jeziku nacionalne manjine, a stručni predmeti su po standardnom hrvatskom jeziku i sustavu. B program nosi određene varijante u nastavi povijesti, dok A program podrazumijeva samo fakultativne programe vezane za nastavu jezika.
Ove jeseni otvorili smo i deset sveučilišnih dodiplomskih smjerova na području naše županije na jezicima manjina i praktički nije bio niti jedan eksces tipa – hoće li se slušati nastava na jednom, drugom ili trećem jeziku, nego naprotiv svi su prihvatili ovaj model.
HR: Može li se uspoređivati položaj Hrvata u Srbiji i Srba u Hrvatskoj, je li takav pristup koristan ili ne, prema Vašem mišljenju?
Ne može se na vagi izvagati i ne mogu se uvijek ti procesi izbalansirati i tražiti protuteža. Generalno, ipak, smatram da većinski narod na jednoj strani mora dati isti ekvivalent prava, kao i većinski narod na drugoj strani, svojim manjinama. To je stvar međudržavnih razgovora, dogovora i sporazuma. No, s druge strane, čini mi se da će manjine dobiti onoliko prostora koliko se svojim radom, svojim kvalitetom, svojim projektima izbore. Čini mi se da su Hrvati, koji su ovdje autohtona manjina, žive stotinama godina ovdje, na pravom putu.
HR: Kako vi iz Hrvatske vidite političke i društvene promjene u Srbiji?
Teško je komentirati političke odnose u susjednoj zemlji. Ja ih gledam sa stanovišta prekogranične suradnje. Očito da se u Srbiji radikalizira politička scena i to osobno smatram da nije dobro. Mene kao župana Vukovarsko-srijemskog najviše zanima rješenje prekograničnih tokova, razrješenje carinskog režima, razrješenje graničnog režima, razrješenje svih problema vezanih za promet robe i usluga na ovom području. Jednostavno, ne možemo govoriti o nekakvoj ozbiljnoj suradnji, ako još uvijek ne možemo normalno, prema određenim standardima, prevoziti robu s jedne na drugu stranu. Ako nismo razriješili stanje u katastru, pa i stanje na granici – poznato je da je Dunav još uvijek nedefiniran – ne možemo ući u neke ozbiljnije projekte. To naše vlade moraju pod hitno staviti na dnevni red, kako bi do kraja proveli proces stabilizacije na ovim područjima. To su pitanja koja mene zanimaju, jer smatram da se Vukovarsko-srijemska županija samo sa stabilnim susjedom, gdje su stabilni politički odnosi, može razvijati. Ne promatram našu županiju kao izolirani otok, kao kraj svijeta, već kao dio jednog šireg prostora.
HR: Jeste li Vi zadovoljni kako se regionalna suradnja unutar regije Dunav-Drava-Sava odvija?
Ova naša regija obuhvaća dvije županije u Mađarskoj, četiri ili pet općina u Vojvodini, četiri županije u Hrvatskoj, distrikt Brčko, Tuzlanski kanton i Posavsku županiju. Ja sam u odboru tog tijela i nisam baš previše zadovoljan radom regije, jer osim načelnih političkih stavova, koje smo definirali prije otprilike dvije godine, nismo pristupili gospodarskim projektima. Naravno, ovdje je upravo zbog ratnog sukoba malo delikatnije sve to skupa organizirati, ali mi se čini da nepovratno gubimo vrijeme, jer cijela Europa funkcionira upravo na politici stvaranja međuregionalne suradnje. Poznato je da Europska unija ima negdje oko 95 regija i da se kroz te regije i dosta značajna sredstva transferiraju u razvoj komunalne, socijalne i svake druge infrastrukture.
Lokalno pokušavam oblikovati jedan projekt na Dunavu između gradova Bačka Palanka i Ilok, jer smatram da je Dunav Bogom dana rijeka za turizam i smatram da upravo zbog svog položaja Ilok i Bačka Palanka mogu taj dio Dunava pretvoriti u jedan turistički, ekološki pa i gospodarski raj, ali, čini mi se, da sve to ide presporo.
Drugi projekt koji osobno podupirem je suradnja između posavske županije i Vukovarsko-srijemske, dakle na Savi, gdje isto tako pokušavam jedan infrastrukturni projekt zajednički izgraditi kako bi digli standard i kvalitetu življenja ljudi na tim prostorima. Ali tvrdim da je sve to premalo i presporo u odnosu na potencijale i mogućnosti.
HR: Kad očekujete ozbiljnije pomake?
Stalno su nekakva turbulentna vremena pa je onda teško sve skupa pomiriti, ali očekujemo ovog proljeća zasjedanje Savjeta regije, pa ćemo tamo ozbiljno razgovarati.
