Arhiv tekstova
21.02.2003
Otvoreno o zločinima u Vojvodini
Proteklog je tjedna predsjednik Skupštine Vojvodine Nenad Čanak potvrdio da je dao izjavu istražiteljima Haaškog tribunala u kojoj je naveo kako su u proteklom desetljeću počinjeni zločini na teritoriju Vojvodine, te da je jedan od odgovornih za zločine predsjednik Srpske radikalne stranke Vojislav Šešelj.
»Činjenica je da je zločina u Vojvodini bilo, a i da trebam svjedočiti u Haagu o zločinima koji su se ovdje dešavali«, dodao je Čanak i precizirao da su se razgovori s istražiteljima Tribunala odnosili isključivo na zločine koji su počinjeni na teritoriju Vojvodine.
Nekoliko dana nakon toga otpečaćena je optužnica protiv lidera Srpske radikalne stranke Vojislava Šešelja koji je optužen za zločine u BiH, Hrvatskoj i Vojvodini. Sudac Ogon Kvon potvrdio je optužnicu koju je glavna tužiteljica Carla del Ponte potpisala još 15. siječnja.
Prema optužnici, Šešelj je sudjelovao u zajedničkom zločinačkom pothvatu čiji je cilj bio prinudno iseljenje većine Hrvata, Muslimana i ostalih nesrba iz jedne trećine teritorija Hrvatske, velikog dijela BiH i dijelova Vojvodine. Zajednički zločinački pothvat nastao je prije 1. kolovoza 1991. godine i nastavio se najmanje do prosinca 1995. godine. Tužilaštvo tvrdi da je Šešelj sudjelovao u tom planu do rujna 1993. godine, kada se sukobio sa Slobodanom Miloševićem.
U javnim istupima on je, navodi se u optužnici, pozivao na protjerivanje Hrvata iz dijelova Vojvodine, čime je potaknuo i svoje sljedbenike i lokalne vlasti da sudjeluju u progonu lokalnog hrvatskog stanovništva.
»Šešelj je 6. svibnja 1992. održao govor u Hrtkovcima, selu u Vojvodini, pozvao na iseljenje Hrvata iz tog regiona i pročitao popis ljudi koji bi trebali napustiti Srbiju i otići u Hrvatsku. Poslije tog govora u Hrtkovcima je počela kampanja etničkog čišćenja usmjerena protiv Hrvata i tijekom sljedeća tri mjeseca, nesrpsko stanovništvo je zlostavljano i zastrašivano, što ih je prisililo da napuste regiju. Domovi Hrvata su bili opljačkani i u njih su se uselili Srbi«, piše u optužnici protiv Šešelja.
Prema optužnici, Šešelj je regrutirao srpske dobrovoljce povezane sa SRS i indoktrinirao ih ekstremnom etničkom retorikom, tako da su sudjelovali u progonu nesrpske populacije kroz zločine, napose nasilne i brutalne - piše u priopćenju.
OBRANA I OBMANA: Vojislav Šešelj je nakon podizanja optužnice izjavio kako pretpostavlja da Tribunal nema ozbiljnu namjeru da mu sudi, već da ga privoli da bude svjedok protiv Miloševića ili nekog drugog Srbina.
»Kada je riječ o `slučaju Hrtkovci`, nikada nijedan Hrvat nije protjeran iz Srbije ukoliko je bio državljanin SRJ. Nijednom Hrvatu nije oteta imovina ovdje; oni koji su otišli mijenjali su imovinu, a u toj razmjeni je redovito posredovala Rimokatolička crkva. U Hrtkovcima ne postoji nijedna kuća koja je pripadala nekom Hrvatu, iz koje je Hrvat protjeran i na silu se uselio Srbin. U Hrtkovcima smo prvo imali miting 6. svibnja 1992. godine i na tom mitingu sam pročitao popis imena ljudi iz Hrtkovaca koji su dobrovoljno otišli u ustaški zbor nacionalne garde. Ja sam te ljude javno prozvao, oni su iz Hrtkovaca, državljani Srbije, a otišli su da se bore za ustašku državu i da ugnjetavaju srpski narod. E sad, je li to potaknulo njihove obitelji da i one gledaju što prije da odu, ja ne znam. Bio bih radostan da ih je upravo to potaknulo, ali to je njihova stvar a ne moja« - rekao je Šešelj.
Podizanje ove optužnice protiv Vojislava Šešelja nije predstavljalo iznenađenje za direktoricu Fonda za humanitarno pravo Natašu Kandić, koja je rekla kako je prema saznanjima Fonda još od 1991. godine bila jasna uloga Šešelja i Srpske radikalne stranke u nasilju koje je provođeno prema Hrvatima u pograničnom području. Naime, Fond za humanitarno pravo je još 6. prosinca 1993. godine objavio dokument »Razmjena stanovništva - vojvođanski Hrvati za Srbe iz Hrvatske«. Vrijedi citirati bit onoga što je u dokumentu prezentirano, a tiskano na naslovnoj strani: »Istraženi slučajevi iseljavanja vojvođanskih Hrvata i Srba sa ratom nezahvaćenih područja Hrvatske pokazuju da je politička ideja o preseljavanju stanovništva gotovo ostvarena. Masovno preseljavanje provedeno je tijekom lipnja, srpnja i kolovoza 1992. godine. Prema procjenama iz nekoliko nezavisnih izvora, više od 10.000 vojvođanskih Hrvata je u to vrijeme razmijenilo svoju imovinu za imovinu Srba iz Hrvatske«. »Preseljavanje je provedeno pod pritiskom! Na početku rata batinama su izdvajani vojvođanski Hrvati koji se trebaju seliti. Za zastrašivanje većine angažirani su Vojislav Šešelj, Srpska radikalna stranka, militantne grupe izbjeglica i lokalne vlasti koje po pravilu čine lokalni radikali i izbjeglice. Sve sa znanjem vlasti Republike Srbije. U praksi je primijenjen terorizam slabijeg intenziteta: miniranje, podmetanje eksploziva, bombi ili požara pod uvjetom da se ne uništi imovina. Pravilo je strogo poštovano. Zato u Vojvodini nema namjerno razorene nijedne hrvatske kuće«.
DSHV REAGIRA: Vojislav Šešelj i Brana Crnčević su u listu »Nacional« relativizirali i negirali tvrdnje Nenada Čanka o progonu Hrvata u Vojvodini. Stoga su u Demokratskom savezu Hrvata u Vojvodini iznijeli podrobne podatke o tome što se događalo u Srijemu, Banatu i Bačkoj u mjestima s hrvatskim stanovništvom. Načini na koji su se Hrvati istjerivali iz Vojvodine i Srbije su ubojstva, bombaški atentati na kuće i imanja, pucanje po kućama, fizičko izbacivanje iz kuća i nasilno zauzimanje imanja, odvođenje na »informativne razgovore«, veliki rizik po život i zdravlje, društvena izoliranost, gubljenje posla zbog nacionalne pripadnosti, šikaniranje djece u školi, kaže predsjednik DSHV-a Bela Tonković, napominjući da je sve do sada ostao neriješen nestanak Mate i Ivice Abjanović iz Morovića, Stipana Đurkova iz Sonte, Petra Živanovića iz Kukujevaca i Ljubomira Kuraje iz Beške. Također, do sada nisu rasvijetljena ubojstva Stevana Krošlaka iz Sonte i Mijata Štefaneca iz Hrtkovaca. »Kompletno ili većinom su istjerani Hrvati iz Kukujevaca, Hrtkovaca, Novog Slankamena, Rume, Vašica, Morovića, Gibarca, Stanišića, a mnogi su se sklonili od terora iz Sonte, Sombora, Vajske i mnogih drugih manjih mjesta Srijema, Bačke i Banata«, navodi Tonković. U svojoj dokumentaciji Demokratski savez Hrvata u Vojvodini ima preko 100 registriranih bombaških atentata i paljevina kuća i imanja Hrvata u razdoblju od 16. travnja 1991. do 1. studenog 1995. godine, kao i 16 bombaških napada, paljevina i zauzimanja katoličkih crkava, samostana i drugih sakralnih objekata u župama u kojima su vjernici isključivo ili većinom Hrvati. »Dobro je poznato i to da je Vojislav Šešelj 26. lipnja 1993. godine u Subotici prijetio protjerivanjem Hrvata u Hrvatsku, što nije bilo jedini puta, podsjeća predsjednik DSHV-a. Zahvaljujući samo dobroj organiziranosti ovdašnjih Hrvata i solidarnosti stanovnika Subotice on u tome, hvala Bogu, nije uspio... Također i Mirko Jović dobro zna što su pripadnici njegove organizacije sve uradili Hrvatima. A ako Brani Crnčeviću do sada nije poznato da »je ijedan Hrvat otjeran iz Srbije« (kako se sugerira u tekstu u Nacionalu), onda ima pravu informaciju u navedenim činjenicama, a ostale može dobiti od svojih prijatelja, bivših ministara za ljudska prava, saveznog i republičkog, jer sam ih o tome obavještavao i tražio zaštitu, koju nam nisu dali. Ni Vojislav Šešelj, ni Mirko Jović ni Brana Crnčević nisu vjerodostojni kad tvrde da `nijedan Hrvat nije nasilno otjeran iz Srbije`, jer su dobro poznate njihove uloge i pozicije u razdoblju Miloševićevih ratova devedesetih godina 20. stoljeća«, kaže Bela Tonković.
BILO JE POZNATO: U DSHV-u navode i to da mnoge činjenice još uvijek ne mogu iznijeti u javnost, jer su istrage u tijeku, ali podsjećaju da su za sav teror nad Hrvatima znali i resorni ministri, ali i sam Slobodan Milošević, kao i visoki povjerenici za ljudska prava UN-a i OESS-a, te predsjedatelji Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji u Ženevi. »Svi su oni znali sve - i nisu ništa učinili da se to spriječi. Još čekamo da prorade u pravom smislu istražni i sudski organi u Republici Srbiji, da se istraže i sankcioniraju zlodjela koja su počinjena nad Hrvatima. I zato je potreban zakon o lustraciji«, ocjenjuje predsjednik DSHV. Antun Skenderović, dopredsjednik ove stranke, i tadašnji republički zastupnik, podsjetio je da ni u republičkoj skupštini u to vrijeme nije bilo volje da se taj problem shvati. Šešelj je svojedobno za govornicom te skupštine predlagao zakon o retorziji, tj. o odmazdi, i naišao je na prilično veliku podršku ostalih zastupnika. »Nakon tog teškog desetljeća iza nas došlo je vrijeme za pomirenje i praštanje. Ali, prije toga moramo doći do pune istine o svemu što se događalo. Ovakve izjave poput onih u Nacionalu, međutim, svakako ne pridonose tom procesu, jer falsificiraju istinu«, kaže Skenderović. Malobrojna hrvatska zajednica u Vojvodini izgubila je za proteklih deset godina blizu 23,5 tisuće stanovnika, što čini, kako je posljednji popis pokazao, oko 40 posto njene sadašnje populacije. Hrvati su u Vojvodini time zabilježili najveće procentno smanjenje svog nacionalnog korpusa od naroda koji žive u Vojvodini - pokazuju statistički podaci.
